Ej Dži Matoš i gaće na štapu

Ej Dži Matoš i gaće na štapu Izvor: N1

Posve je zapravo nevažno je li „nepoznati počinitelj“ diverziju izvršio pod utjecajem halucinogenih opijata i stimulansa s visokim postotkom alkohola, bez ikakvih ambicija daljih od mladenačke zajebancije, ono što bi se reklo „onako“, ili je posrijedi bio dobro promišljeni koncept, ono dakle šta se reče statement.

Posve je, rekoh, nevažno, jer i u jednom i drugom slučaju – treća je mogućnost samo da je počinitelj neki pijani stranac, ali tek to bi, kako ćemo vidjeti, bio high-concept - rezultat je isti: „nezapamćeni sramotni skandal“ u prostoru spomen-obilježja poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima na splitskim Kašjunima, gdje je „nepoznati počinitelj“ prije nekoliko dana na vrh visokog jarbola niz vjetar objesio crne muške gaćice, vrlo je doslovno – jer doslovlje je glavni atribut hrvatske spomeničke plastike – gaće na štapu predstavio kao novu hrvatsku zastavu.

Koncept je, priznat će i stroži kritičari od mene, izvanredan, posve svejedno je li nenamjeran ili zlonamjeran. Ako se to neki klinac samo zajebavao, već sam njegov doživljaj spomenika kao prostora za zajebavanje jasna je poruka o ispraznoj memorijalnoj retorici obljetnica, branitelja, vitezova, brigada, krvi, Domovine, stjegova, slobode i ostale domoljubne bižuterije, velikim naporima spomeničara uspješno ispražnjene svakog smisla dubljeg od plitkog reljefa u „tvrdoj stini“.

Napravimo, recimo, policijski fotorobot „nepoznatog počinitelja“. Mladi čovjek između petnaest i dvadeset, ništa gluplji i ništa pametniji od nas u njegovim godinama - s točno dakle onoliko pameti na raspolaganju koliko ti treba da na jarbol spomenika na Kašjunima objesiš mudante – čije su nježne godine cijele prošle na sjeveru Poljuda ili zidiću ispred samoposluge, kod prijatelja na Playstationu ili u prigradskim klubovima, između Fife 16 i Sandre Afrike, u stalnom bijegu od nervoznih roditelja bez posla, televizijskog dnevnika i parlamentarnih izbora što su obilježili sad već cijeli njegov pubertet: što taj mamlaz – to mene zanima – što on ima s 4. Gardijskom brigadom, 1. Obalno-topničkom bitnicom, braniteljima, HVIDR-om, bitkom za Split, Domovinskim ratom, slavnom poviješću, tisućljetnim snom, hrvatskom državnom pravicom, krvlju izborenom slobodom, „svime za Hrvatsku i Hrvatskom nizašto“?

Na zloglasnog nepoznatog počinitelja što je, eto, oskvrnuo institut hrvatske zastave, uvrijedivši i Državu i Naciju i Poginule Branitelje, nadigle su se kuka, motika, vile i baklje gnjevnije nego da je svojom rukom upalio onaj požar što je nekidan umalo progutao Split, a da se nitko nije upitao kakve zapravo on veze s tom zastavom, Državom i Nacijom uopće ima.

Što točno on, rođen u trećem mileniju, ima s tim?

Što se njega tiče, cijela je ta stvar njemu bila tek veliki štap idealan za vješanje gaća, dok se društvo kliberi i snima pothvat mobitelom. Najzad, ovo je možda njegovo posljednje srednjoškolsko ljeto, tri mjeseca moždane ispaše prije jeseni, kad počinje ostatak takozvanog života, i izbor između kladionice i Irske, zajedno s trideset šest i pol hiljada odraslih Hrvata koji su - prema istog dana objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku - iselili iz Hrvatske samo prošle godine. Iste, eto, prošle godine kad je i podignut spomenik na Kašjunima – dva tusta kamena križa spojena u slovo H, s jarbolom za zastavu i uklesanim natpisom „Samo tebe volim draga nacijo, samo tebi služim, oj Kroacijo!“ – a premijer Andrej Plenković na svečanom otvaranju, mrtav-hladan kako samo on zna biti, objavio kako „zahvaljujući žrtvi hrvatskih branitelja stojimo danas ovdje u slobodnoj, prosperitetnoj i razvijenoj Hrvatskoj".

Toliko, eto, neslućeno slobodnoj, prosperitetnoj i razvijenoj da je već do kraja te godine trideset šest hiljada Hrvata pobjeglo iz nje glavom bez obzira, samo s gaćama na štapu.

„Stoga je važno da u kontekstu našeg obrazovnog ciklusa, naših škola, naših memorijalnih centara, muzeja Domovinskog rata stalno oplemenjujemo i podsjećamo nove generacije na slobodu koju dugujemo hrvatskim braniteljima“, ukratko je tada, pod novim spomenikom na Kašjunima, svoju viziju „slobodne i prosperitetne“ Hrvatske iznio Slobodan Prosperov Plenković. A „nova generacija“ – harno oplemenjena „obrazovnim ciklusima, memorijalnim centrima i muzejima Domovinskog rata“ - prvom se prilikom popela na jarbol i objesila gaće.

Što joj je, osim gaća, tako oplemenjenoj uopće preostalo?

Nakon čega se ona treća mogućnost, da je Hrvatima gaće na štap objesio stranac, ispostavlja kao - rekao sam vam - high-concept.

Zato bi, eto, valjalo prihvatiti prijedlog nepoznatog počinitelja, tko god da jest, i donijeti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o grbu i zastavi RH, s novim člankom 10., kojim bi se precizno uredio oblik zastave - „Zastava Slobodne, Prosperitetne i Razvijene Hrvatske su iznošene crne muške gaće kratkih nogavica, takozvane bokserice, veličine L, obješene na vrh štapa i položene vodoravno na način da je šlic u sredini zastave, a nogavice slobodne na vjetru“ – i člankom 11., kojim bi se uredilo isticanje zastave RH u posebnim prigodama, uključujući – jasno - i spuštanje zastave do koljena.

I da je u ovoj uskoj, mrgudoj kulturi smisla za humor koliko poliuretanskog domoljublja, već bi instalacija „Gaće na štapu - Croatia anno domini 2017.“ nepoznatog autora iz Splita bila uvrštena u stalni postav Muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu: boljeg, uspjelijeg i, hm, današnjijeg komada suvremene umjetnosti, čast i slava svima, u Hrvatskoj još nije bilo. Na počasnom mjestu u Muzeju, da se mene pita, stajao bi spomenik sa Kašjuna, vitki jarbol s crnim muškim gaćama iznad križolikih kamenih gromada s onim divnim, sasvim prigodnim natpisom uklesanim u postament – „Samo tebe volim draga nacijo, samo tebi služim, oj Kroacijo“.

Forenzička istraga splitske policije nakon „nemilog incidenta“ neće, jasno, otkriti Nepoznatog Autora zastave, ali će zato, samo malo strpljenja, otkriti da je autor natpisa uklesanog na spomenik stanoviti Antun Gustav Matoš (144) iz Zagreba, pjesnik, feljtonist i kritičar, bez posla, kažnjavan, otprije poznat policiji. Naknadno silom obanaljen dvostih „Samo tebe volim draga nacijo, samo tebi služim, oj Kroacijo“ jedan je od ukupno svega tri – uz onaj „Hrvatsku mi moju objesiše ko lopova“ i slavni „Dok je srca bit će i Kroacije“ – koje su Hrvati od cijelog njegovog opusa pročitali i naučili napamet, pa prepisali u bizarne navijačke murale i konfekcijske domovinske spomenike: ta tri versa, eto, na koncu će - stotinu godina kasnije - biti otprilike sve što je Hrvatima ostalo od velikog A Ge Matoša.

Kako bilo, izbor stihova koje su Plenkovićevi prosperitetdžije uklesali u spomenik – makar nenamjerno, po svemu sudeći kao i instalacija „Gaće na štapu“ – upravo je briljantan. Daljnja policijska istraga otkrit će, naime, da reperska rima „nacije“ i „Kroacije“ pripada Matoševoj pjesmi „Gospa Marija“, koja ne samo da ne pjeva o Bezgrešnoj Djevici, već nakon ljubavnog dvostiha, „samo tebe volim, draga nacijo/samo tebi služim, oj Kroacijo…“, završava prešućenim i neuklesanim stihovima - „…što si duša, jezik, majka, a ne znamen/za te živim, samo za te, amen“.

Zato „što si duša, jezik, majka, a ne znamen“!

Ključni je to stih pjesme, koju je Ej Dži Matoš i napisao – kako bi to, zaboga, Plenković i siromasi pod spomenikom uopće mogli znati? – kad se kao pomilovani dezerter vratio u „slobodnu, prosperitetnu i razvijenu“ Trojednu Kraljevinu, razočaran što su Hédérvaryjevi podguzi vlastitu Domovinu sveli samo na „znamen“ lišen sadržaja, jeftinu pozlaćenu štukaturu i šuplji spomenik samoj sebi. Već više od stotinu godina mrtav-hladan, stari se kafanski zajebant i namćor iz groba tako veličanstveno narugao ceremonijalnoj, obljetničarskoj Hrvatskoj, čitavoj od mramora, vijenaca, lumina i voštanica, pa u toj upravo matoševskoj „idili cvijeća“ i „agoniji svijeća“ na jedan isprazni, trivijalni spomenik – „znamen“! – dopisao kako Hrvatsku voli baš zato „što je duša, jezik, majka, a ne znamen“.

Pakleno duhovito dovršivši – ili započevši, ovisno o kutu gledanja - instalaciju nepoznatog umjetnika s mudantama na jarbolu kao gaćama na štapu.

Pa ako sve to nije dovoljno za Muzej suvremene umjetnosti, studij kunsthistorije nikad onda završiti nisam ni zaslužio.

Tagovi: kolumna

Komentara 11

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

Poslednji komentari

Pikseta Centriši

@Crole zar stvarno mislite da je vama bolje zato što je negde drugde lošije. Pročita li bar neku knjigu?

9 0

Crole

Bolje opet u nas u Hrv nego tamo daleko.. u crnoj rupi Srbiji

3 15

Jedan Od

nije ta rupa tamo daleko, vec odmah tu pored, i siri se. ko to ne vidi, upasce.

7 0

* Sva polja su obavezna

Izdvajamo