Zatvori

Knjižarstvo u doba kolere

Knjižarstvo u doba kolere Izvor: n1

Mala je to, boležljiva i bogobojazna varoš na moru. Slabo ljudi ovdje dolaze i slabo odavde putuju: kad se neki građanin i odvaži na putovanje – a nema ceste ni pruge, već samo mora i crvljivih jedrenjaka – najprije se savjetuje sa svećenikom, pa zavjetuje Majci Božjoj i oprosti od uplakane obitelji.

Gradić zaudara na tamjan i mokraću, pred palačom Vijećnice na glavnom trgu iz kamenih ploča raste korov, a mračnim ulicama staroga grada – kojima ni danju nitko razuman ne prolazi - bijesni rat izgladnjelih mačaka i divljih štakora. Nema ni kanalizacije ni vodovoda, bezbrojne se gradske septičke jame u jesenskim bujicama izlijevaju tijesnim uličicama, pa izmet i bolest teku sa starih gradskih česmi s kojih pučani uzimaju vodu. Svakih nekoliko godina tako u žetvu smrdljivom varošicom prođe kolera, a preživjeli onda požure kod jedinog gradskog infektologa svetoga Roka, zaštitnika od kuge i kolere, iz nekog razloga ovdašnjeg najpopularnijeg sveca.

Mala je to, zabačena i zaostala varoš od jedva desetak hiljada duša. Malo tko od njih zna čitati i pisati. Tom pomodnom vještinom vladaju samo svećenici, par židovskih obitelji i bogati veleposjednički skorojevići, što se na retardiranom talijanskom šepure u jednoj od ukupno tri gradske kavane, onoj Kod hrama na Katedralnom trgu. U toj mondenoj kavani nisu dobrodošli ni mjesni trgovci i zanatlije, a kamoli gospodska služinčad, nepismena domorodačka sirotinja što preživljava u oronulim, ruševnim kućercima u predgrađu.

Takva je, eto, bogobojazna, boležljiva, zabačena i zaostala varoš bio Split kad je posljednji put bio bez knjižare.

Takva je tijesna i smrdljiva kasaba – što je nakon kratke francuske prosvjetiteljske epizode potonula u glib na rubu velike austrijske carevine – Split bio u ono davno doba kad je stanovitom Vidu Morpurgu palo na pamet ljudima prodavati knjige. Još se Splitom ćutio vonj kolere kad je prethistorijske 1860. ambiciozni židovski mladić – izdanak stare židovske obitelji što je u svom prezimenu sačuvala sjećanje na grad Marburg, slovenski Maribor, odakle je prognana prije četiri stotine godina - na Pjaci, na istom onom trgu obraslom u korov, otvorio lijepu, malu knjižaru i nazvao je Libreria Morpurgo.

Vid Morpurgo nije se obogatio na knjigama: novce će kasnije, prilično razumljivo, zaraditi na alkoholnim destilatima i partnerstvu s drugim jednim židovskim poduzetnikom iz splitskog Geta, možda ste i čuli za njega, Stock se zvao. Vid knjige nije prodavao da se na njima obogati. Od samog osnivanja njegova popularna knjižara na Pjaci bila je živo središte intelektualnog života u Splitu i neformalno sjedište Narodne stranke, mjesto s kojega će u toj maloj srednjovjekovnoj varošici krenuti velike, nezaustavljive političke i društvene promjene. U skladu sa zaboravljenom humanističkom tradicijom Marulićeva renesansnog Splita, Morpurgo je na ulazu u knjižaru uzidao ploču s latinskom izrekom „Nosce te ipsum“ – „Spoznaj samog sebe“ – a s unutarnje strane drugu - „Respice finem“. „Pazi na kraj.“

Razumije se da Split iz srednjeg vijeka nije izvukao sam jedan vlasnik male butige od libara, čak ni kao angažirani, žestoki agitator ujedinjenja Dalmacije i Hrvatske, lider splitske preporoditeljske scene i mecena hrvatskih narodnjaka. U isto vrijeme njegov i njihov historijski arhirival, talijanaš, autonomaš i legendarni splitski gradonačelnik Antonio Bajamonti očistio je grad, uredio luku i uveo plinsku rasvjetu, svojim novcem obnovio Dioklecijanov vodovod i sagradio prvo gradsko kazalište - dvostruko veće od današnjeg! – napravivši od kolerične kasabe uređeni mediteranski gradić. Pa ipak, značaj i utjecaj Morpurgove male butige daleko je nadrastao njenu kvadraturu: čak i doslovno – akcijama opismenjavanja i populariziranja knjige – knjižara Morpurgo je drevni Split, mitološku kolijevku hrvatske književnosti, ponovo naučila čitati i pisati.

Sve otada, Splićani su kupovali knjige u istoj maloj butigi od libara, naručivali u njoj iz Beča i Pariza nove naslove, i živo raspravljali o književnosti i politici. Mali se intelektualni krug oko Morpurga i obližnjeg „stola mudraca“ u novoj kavani Troccoli preko puta proširio u živu i dinamičnu kulturnu scenu, otvarana su kazališta, galerije, muzeji, kina, klubovi i koncertne dvorane, održavani kongresi, sajmovi i festivali, osnivane škole, fakulteti, instituti, zavodi i izdavačke kuće, izlazile novine i časopisi. Pompozno su se u stoljetnom međuvremenu otvarale i tiho zatvarale desetine novih knjižara, biblioteka, antikvarijata, čitaonica, papirnica, bookshopova i multimedia-megastoreova, prodavale su se knjige i u vašarskim šatorima, i na trafikama, i u blještavim shopping-centrima, a samo je mala Morpurgova knjižara cijelo to vrijeme, punih stotinu i pedeset sedam godina, stajala na istome mjestu, podno stare ure na Pjaci.

Ona kolerična srednjovjekovna kasaba s početka priče u tom je međuvremenu narasla dvadeset puta, dočekala i ispratila industrijsku i još nekoliko revolucija, postavši naposljetku svjetska turistička top-destinacija. Otvarani su high concept beach-barovi, a zatvarana kina. Otvarani su high concept steak-barovi, a zatvarane izdavačke kuće. Otvarani su high concept wine-barovi, a zatvarane knjižare. Samo je stari Morpurgo među njima opstao do dana današnjeg, da dočekuje grupe turista iz Australije, Koreje i Japana u histeričnoj šetnji Pjacom.

- Ovo je knjižara Morpurgo – naduti od historijske grandece recitiraju tako priučeni splitski turistički vodiči. – Utemeljena 1860., Morpurgo je najstarija aktivna knjižara u cijelom svijetu.

- Najstarija aktivna knjižara na svijetu?! – otme se onda iskreno zapanjenom nekom japanskom turistu sa selfie-štapom u ruci.

- Tako je. Ima starijih, ali bile zatvarane i obnavljane, ili su pak mijenjale lokacije. Knjižara Morpurgo je najdugovječnija svjetska knjižara koja nikad nije mijenjala lokaciju i ime, i još uvijek radi, bez prekida, punih stotinu pedeset i sedam godina.

- Stotinu pedeset godina?! I još radi? – na to će onaj znatiželjni Japanac.

- Stotinu pedeset i sedam – ispravi ga sad već pomalo i iznervirani vodič. – I da, još radi.

- Ne razumijem. Ako zaista neprekidno radi stotinu pedeset godina – pokaže u to iritantni japanski turist, jebem ga radoznala, svojim selfie-štapom na prazni izlog knjižare – zašto je onda zatvorena?

Ispala je, eto, malo nezgodna ta stvar za slavni Split, turističku top-destinaciju i dom najstarije aktivne knjižare na svijetu: nakon što ju je prije koju godinu preuzela Mozaik knjiga, Mozaik knjiga završila u konzorciju s Profilom i Algoritmom, konzorcij spao na Algoritam, a Algoritam pukao kao Agrokor, već mjesec dana na vratima kultnog Morpurga stoji natpis „Zatvoreno zbog izvanredne inventure“. Što prevedeno na japanski znači: „Zatvoreno zbog preuređenja u high concept sushi-bar.“

Štoviše, propašću Algokora, Agroritma, kako se već zove to knjigorporativno čudovište, uz Morpurgo su zatvorene još dvije njihove splitske knjižare – Miroslav Krleža, druga stara, povijesna knjižara na Pjaci, i Algoritmov bookshop u Kerumovu trgovačkom centru Joker. Nakon što su prethodnih godina uspješno likvidirane sve ostale splitske knjižare, od onih Šarinih knjiždžinica i VBZ-ovih i Profilovih bookshopova, te malih nezavisnih knjižara poput Utopije u klubu Ghetto, do stotinu dvadeset godina stare Milišićeve librerije kraj Morpurga - treće povijesne knjižare na Pjaci! - u Splitu se knjige mogu kupiti još samo u knjižari Školske knjige na Voćnom trgu. Multimedijalnu svaštarnicu Tisak Medije u City One Centru u Pički Materinoj, na istočnom rubu splitske ravne ploče, samo se uz titansku dobru volju može nazvati i knjižarom, baš kao i tri-četiri butige Verbuma, trgovca katoličkom bižuterijom, iz nekog razloga jedinoga u gradu koji se ne žali.

U ovom trenutku, u cijelom Splitu - modernom europskom gradu od dvjesto hiljada stanovnika i nesuđenoj Europskoj prijestolnici kulture - radi jedna jedina knjižara. U ovom trenutku, više je u Splitu nogometnih stadiona nego knjižara: jednak je broj dućana za ljubitelje knjige kao, recimo, ekskluzivnih, specijaliziranih suvenirnica za turiste iz Južne Koreje. U ovom trenutku, u slavnom je Marulićevu i Morpurgovu Splitu više ljudi iz Južne Koreje nego čitatelja knjiga.

Stotinu pedeset sedam godina kasnije, u toj maloj, zaostaloj varoši malo tko piše i čita. Tom drevnom, zaboravljenom vještinom vladaju samo profesori, par građanskih obitelji i ubogi gradski pisci, što se na zaboravljenom hrvatskom šepure u gostionici kod Vinka Hvaranina. U onih ukupno tristo hiljada mondenih gradskih kavana ponovo se pričaju strani jezici, a nepismena domorodačka sirotinja iznajmila je turistima svoje stanove u gradu i opet, kao nekad, radi kao gospodska služinčad i preživljava u oronulim, ruševnim kućercima u predgrađu.

Mala bogobojazna varoš na moru zaudara na tamjan i mokraću pijanih australskih tinejdžera, pred palačom Vijećnice na glavnom trgu iz kamenih ploča rastu stolice i štekati, a uličicama staroga grada – kojima ni danju nitko domaći ne prolazi - bijesni rat izgladnjelih urođenika i divljih ugostitelja: svakih nekoliko godina u žetvu tom smrdljivom varošicom prođe salmonela, pa preostalo pučanstvo požuri u Verbumove suvenirnice kupiti sličice svetoga Roka.

Takva je, eto, bogobojazna i zaostala kasaba postao Split kad je zatvorio svoje knjižare.

Od cijeloga Morpurgova naslijeđa ostale mu samo razbijene boce Stocka iza australske mladunčadi. Džabe mu je stari lijepo nacrtao na vratima svoje knjižare: „Nosce te ipsum“, „Spoznaj samog sebe“, a unutra - „Respice finem“.

„Pazi na završetak.“

Tagovi: kolumna

Komentara 15

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

Poslednji komentari

Živko Petković

Dobri moj Beograđanine,Dežulović je u ovoj svojoj sjajnoj kolumni dosta prostora posvetio, upravo vremenu kada je vladala nepismenost! Eto,na žalost ,od tada pa do sada,kod nekih "komentatora",nije se Bog znade šta promjenilo!?

0 0

Crole

Beogradjanin@ . Da on mrzi šoviniste i nacionaliste imao bi itekako materijala u Srbiji ali on pljuje samo po Hrvatskoj jer je ne voli. Sretan mu put...

1 23

starkravingmad

Хвала вам/Вам на њему, код нас је добродошао, а ја му желим да дубоку старост у Србији дочека и да настави да нас обогаћује својим присуством и дјелом...

11 0

* Sva polja su obavezna

Izdvajamo