Zatvori

Spasiba Rusija ili kratka povijest hrvatsko-ruske ljubavi

Spasiba Rusija ili kratka povijest hrvatsko-ruske ljubavi Izvor: N1

Wikipedijskim obrazovanjem i fejsbučkom elokvencijom, s tri, najviše četiri općenite, populističke rečenice o krvožednoj Americi, naftožednom NATO-u i Rusiji kao političkom disneylandu - što ih je, umjesto niz vjetar, ispišao u saborski mikrofon - Pernar je preko noći postao maskota regionalne hipsterske lijevodesnice...

„Ja znadem da tamo vi živite posve siromašno, ovde se stoji dobro, Narod je dobar i milostiv, Zemlja bogata i mnogo je gdi raste grožđe, smokva i svaki Frukti koji se mogu zamisliti, a Imperator Premilosrdni koji će nam dati sve što je od potribe za živiti, životinje velike i sitne, žito, zemlju, kuću(…) Bogatstvo i Obilnost u svemu, a suvišće dobrota i milosrđe u narodu, navlastito nad Inostrancima, u kratko govoreći ovdi je misto od ispunjenja i obsluženja Svetog Evanđelja i mista blažena u kojima se žive s mirom i brez ikakvoga straja.“

Tako iz Petrograda, iz daleke Rusije - zemlje Bogatstva, Obilja i svakojaka voća - svojim sinovima u siromašnu i gladnu Dalmaciju maja 1810. godine piše oduševljeni Ivan Čović, prognani veliki knez Poljičke Republike, koji će u milosti svojih ruskih dobrotvora i umrijeti, na Staru godinu 1816., prije točno dvjesto godina. Da nije njegova arhaičnog jezika, mogao bi čovjek pomisliti da to o neviđenim čudesima u Ruskoj Arkadiji piše, recimo, mladi Josip Broz, čitajući u Svijažsku 1916. Lenjinov „Materijalizam i empiriokriticizam“. Ili da to 2016. u hrvatskom Saboru govori, na primjer, Ivan Pernar.

Ta stvar s Rusima kod Hrvata je, čini se, sezonska, i tradicionalno se događa baš nekako u ovo doba stoljeća, u rano jutro, oko njegove šesnaeste ili sedamnaeste godine.

Negdje oko toga ljeta sedamnaestog vijeka, 1617. ili 1618., rođen je hrvatski svećenik Juraj Križanić, teolog, pisac i jezikoslovac, čovjek od kojega je, čini se, sve počelo. Kao jedna od najprogresivnijih figura hrvatske povijesti i kulture, svojim bi stavovima o ratovima, plemstvu, socijalnoj pravdi, ženskim pravima ili pohlepnoj Crkvi Križanić i danas, tristo pedeset godina kasnije, za Hrvate bio odveć napredan. Njihova će ga povijest, međutim, više od svega upamtiti kao rodonačelnika panslavizma i istraživača koji im je otkrio Rusiju, golemo krvno bratstvo, jedino koje Slavene može spasiti njemačkog ekspanzionizma.

Zbog svojih nepokolebljivih stavova o društvenoj nejednakosti i tiraniji moćnika jednako prezren i u Rimu i u Moskvi, Križanić će ljubav prema ruskom narodu na koncu - odavde gledano prilično očekivano - platiti kao prvi Hrvat u Sibiru, nacrtavši tako Hrvatima i ostaloj slavenskoj braći preciznu mapu po kojoj će od toga doba svaki njihov historijski izlet preko Moskve završavati u Sibiru.

Hrvati su, jasno, slabo shvatili Križanića. Kad sljedeći put u ovo doba stoljeća otkriju Ruse, prijetnja im više neće biti Nijemci, već Turci, a hrvatski rusofili će se do nožnih prstiju klanjati caru Petrom Velikim i njegovoj vojni protiv Osmanlija. Te 1710., točno stotinu godina prije Čovićevih oduševljenih pisama iz Rusije, dubrovački će pjesnik Ignjat Gradić „Imperatoru Premilosrdnom“ Petru Velikom posvetiti epski poemu „Plam sjeverski to jes pjevanje u hvalu moškovskoga veličanstva“, a točno na stoti Križanićev rođendan, 1717., Ignjatov će kolega Stijepo zgodna prezimena Rusić „moškovskom veličanstvu“ spjevati i himničku heraklejadu „PetarAleksiović, aliti 15 zlamenja dijela i česti Petra Parvoga, cara isamodršca rusinskoga“.

Stotinu godina kasnije u to doba vijeka, prijetnja više nisu Turci, nego Napoleon: francuska je vojska vođena maršalom Marmontom 1806. godine okupirala polovicu hrvatskih prostora, dokinuvši i dvije slavne Republike, Dubrovačku i Poljičku, a s druge strane svjetskog fronta ruski admiral Dmitrij Nikolajevič Senjavin sa svojom flotom krstari Jadranom poput Tome Horvatinčića, sidri se u Boki Kotorskoj i zajebava po Braču. Upravo će Senjavina, kad Francuzi navale na Tugare i Gata, u pomoć zvati poljički knez Ivan Čović, baš kao i vođe ostalih protunapoleonskih pobuna uz more, od Kaštela do Makarske. Ruska braća pobunjenicima će pomoći s par plotuna, povukavši se uskoro onoliko brzo koliko je trebalo da sačekaju velikog kneza, ukrcaju ga i odvedu ga u Petrograd, odakle će sljedećih godina u Poljica slati izvještaje o rajskim vrtovima grožđa i smokava, kakvih se ne bi sramila ni stotinu godina kasnije pokrenuta moskovska Pravda.

Tu stotinu godina kasnije, prijetnja više neće biti Napoleon, već svjetski kapitalizam, a umjesto Križanića ili kneza Čovića dobre će vijesti iz Rusije tradicionalne šesnaeste godine vijeka, dakle 1916. – susrevši se u ratnom zarobljeništvu s boljševičkom idejom, pa pridruživši Internacionalnoj crvenog gardi – Hrvatima i njihovoj južnoslavenskoj braći donijeti mladi austrijski vojnik Josip Broz. Kako je ta povijesna epizoda završila, više-manje je dobro poznato: tko oduševljenje Lenjinom i Staljinom nije odmah platio Sibirom, platio je kasnije Golim otokom, pa iako je stotinu godina kasnije komunizam tek geološka činjenica, Hrvati se i dan danas noću trzaju već i na spomen Karla Marxa.

Tih pak stotinu godina kasnije, prijetnja više nije svjetski kapitalizam, već moćna Amerika, NATO, Trilateralna komisija, masoni i iluminati, a umjesto velikog kneza ili Najvećeg Sina dobre vijesti iz Rusije Hrvatima i južnoslavenskoj braći 2016. godine donosi izvjesni Ivan Pernar. Tragični epizodist suvremene hrvatske povijesti svojih je pet minuta slave dočekao kao glasnogovornik naizgled, eto, posve novog, a zapravo, kako vidimo, sad već tradicionalnog oduševljenja Hrvata veličanstvenom Rusijom i njenim „Imperatorom Premilosrdnim“: u ovom historijskom slučaju „moškovskim veličanstvom“ i „samodršcem rusinskim“,Vladimirom Vladimirovičem Putinom.

Wikipedijskim obrazovanjem i fejsbučkom elokvencijom, s tri, najviše četiri općenite, populističke rečenice o krvožednoj Americi, naftožednom NATO-u i Rusiji kao političkom disneylandu - što ih je, umjesto niz vjetar, ispišao u saborski mikrofon - Pernar je preko noći postao maskota regionalne hipsterske lijevodesnice i kaskader YouTube kanala nekog Borisa Malagurskog - opskurnog teoretičara belosvetskih zavera protiv Srbije - pa se takav pročuo sve do zemlje Rusije, zatekavši se na koncu kako pred mikrofonom ruske agencije Sputnik objašnjava zašto više voli rusko govno nego američku pitu.

„NATO se zalaže za rušenje legitimnih vlada bombardiranjem. To je opasnost za cijeli svijet, kao i Hitlerova Njemačka. Čini se da, kad ne bi bilo Rusije, nitko tome ne bi mogao stati na kraj“, iskoristio je tako Ivan Pernar priliku da se preporuči „Imperatoru Premilosrdnom“, Lenjinu, Staljinu, Jeljcinu, ili kako se već zove.

Da, Putin.

„Vladimir Putin zapravo izražava mišljenje jedne tihe većine ljudi na ovom svijetu kojoj je dosta tiranije i diktature MMF-a, Svjetske banke, američke vlade i NATO-a. Amerika se pravi glupa, napravi kaos, izazove smrt i migracije, a onda kaže rješavajte to sami'. Nemoguće je zamisliti da bi Rusija učinila takvo što“, ukrcao se Pernar na fregatu admirala Senjavina, pa se kao mali od palube pridružio Putinovoj ratnoj pernarici.

"Je li Putin demokratski lider? To ovisi o tome uživa li povjerenje naroda. Osamdeset posto Rusa podržava Putina. S kojim pravom netko može reći da je on diktator?“, tupom twitter-logikom mladi revolucionar potom u intervjuu Indexu abolira i Hitlera i Staljina, pa s dvije rečenice razrješava i misterij masovnih ubojstava novinara u Rusiji: "Barack Obama može bez suđenja potpisati ubojstva u ime sigurnosti. Dajte mi popis svih ljudi koje je navodno ubila ruska vlada. Ubojice novinara u Rusiji su osuđene, ruska vlada je učinila sve da ih privedu pravdi. A svejedno se Rusiju demonizira.“

Rusiju se, eto, demonizira, a „u Rusiji se stoji dobro, Narod je dobar i milostiv, Zemlja bogata i mnogo je gdi raste grožđe, smokva i svaki Frukti koji se mogu zamisliti, a Imperator Premilosrdni će nam dati sve što je od potribe za živiti“, cvrkutat će Ivan Pernar u najnovijem spotu Borisa Malagurskog, s polugolim ruskim balerinama u berbi smokava i polugolim Putinom na konju u purpurni zalazak sunca.

Ivan je Pernar, jasno, veličanstveno nevažan tip, s rokom trajanja kraćim od ruskog voćnog jogurta od grožđa i smokava, pa svojim epskim „Zlamenjima dijela i česti Vladimira Vladimiroviča Putina, cara isamodršca rusinskoga“ ne bi stao u istu rečenicu niti sa zaboravljenim Stijepom Rusićem, a kamoli s Josipom Brozom. Taj je mali Putinov pionir, naime, važan samo kao avatar vulgarnog, histeričnog antiamerikanizma kojega Hrvati očito ne mogu artikulirati bez protuteže u nekritičkom, histeričnom rusoljublju i putinofiliji: tek dakle kao glas istog onog sezonskog oduševljenja Hrvata Majčicom Rusijom, tradicionalno negdje u ovo doba stoljeća, oko godine šesnaeste.

Američka sranja službeno su najveća izmjerena sranja u suvremenoj povijesti ljudske vrste, ali hrvatski pernari mogu ih vidjeti samo vireći iz ruskoga šupka. Kao što će već sutra Sibir vidjeti tek u imbecilnim hollywoodskim filmovima, vireći iz američkog dupeta. Duguljasta tijela, a kratke pameti, takvi su bjelosvjetski pernari iz pokreta svrstanih upravo i točno ono što Americi i Rusiji treba za održivi Hladni rat, i podjelu pustog, oglupjelog svijeta između njih.

Ne znam za ostale, ali hrvatskim je zadano sto godina da to shvate. I u međuvremenu zaborave.

Tagovi: kolumna , Rusija , Hrvatska

Komentara 10

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

Poslednji komentari

dragan

maestralno

3 0

Valjevka bre

Dragi Borise, sjajno kao i uvek. S obzirom da je Srbija pretrpela bombardovanje, mnogi su zaboravili momenat kad je zatražena pomoć velikog ruskog carstva i odgovor tadašnje Dume. Žalosno je što istorija treba da bude učiteljica života, a imamo samo zajedničke ponavljače. Veliki pozdrav.

21 5

Putimir Vladimirovic

Dragi Borise, odlican tekst, ali mu fali jedno objasnjenje, zasto neki vise vole rusko go.no nego americku tortu. Mali, lenji i zavidni pripadnici nasih naroda cine da (posto ih je jako puno) se ta slika prenese i na citav narod. Kada si takav, onda je lakse i prirodnije voleti/mrzeti (nepotrebno precrtati)Srbe, Hrvate, Ruse , Amerikance i druge, nego npr: oprostiti, ne zaboraviti, raditi i ciniti zemlju lepsom, shvatiti i da je Jugoslavija bila Rusima sitan zeton u velikoj igri, a nasi bananistani se iz Moskvi i ne vide. Dakle u se i u svoje kljuse, nista dobro nikad nije ni doslo sa istoka ili zapada. Zasucimo rukave, prestanimo da se zayebavamo svetskom politikom, mi koji nismo mogli kao ljudi ni dedovinu Jugoslaviju da podelimo, a da je ne unistimo

17 3

* Sva polja su obavezna

Izdvajamo