Kad Izetbegović umisli da na glavi nosi ahmediju

Kad Izetbegović umisli da na glavi nosi ahmediju Izvor: N1

Istina, nije oko Izetbegovića starijeg manjkalo onih što su se ponašali jednako, koristeći različite funkcije za sasvim druge poslove i pokušaje, ali to niti je kakva utjeha, niti njemu može opravdanje.

Kako stari, Bakir Izetbegović sve više liči na svog oca iz njegovih mlađih dana, iz onog vremena u kojem je kasniji prvi predsjednik SDA pisao „Islamsku deklaraciju“, knjigu što će ga odvesti na robiju, ali ga i pokazati kao osobu koja je, bez obzira na nemalu ambiciju, bila neformatirana za nacionalnog i državnog lidera; zapravo kao nekoga ko tu ulogu i nije razumio baš najbolje. Istina, nije oko Izetbegovića starijeg manjkalo onih što su se ponašali jednako, koristeći različite funkcije za sasvim druge poslove i pokušaje, ali to niti je kakva utjeha, niti njemu može opravdanje.

"Svjestan pozicije u koju je doveden i koju je prihvatio, Cerić se u trenucima malodušnosti žali najbližim saradnicima da mu je Izetbegović u potpunosti preoteo polje njegovog djelovanja. Čaršijska šala nastala u ratu prema kojoj se Izetbegović ponaša kao reis, a Cerić kao predsjednik države, nepogriješivo je detektirala stanje koje je, za razliku od Izetbegovića, mučilo i muči i Cerića", napisao je Senad Pećanin 1999. godine u „Danima“, u tekstu pod naslovom: „Reisolucija koja teče“.

Za razliku od svog prethodnika, reisu-l-ulema Husein efendija Kavazović ne pokazuje nikakvu namjeru da bude još nešto osim poglavara Islamske zajednice. Uostalom, ono što je u njoj i među bosanskohercegovačkim muslimanima zatekao, zahtijeva angažman koji ne ostavlja ni vremena ni prostora za egzibicije i igranje političkog vođe.

E, zato mlađi Izetbegović, predsjednik Stranke demokratske akcije i trenutni predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, dakle Bošnjak na najisturenijoj političkoj poziciji u državi i čelnik još uvijek najveće bošnjačke političke organizacije, i u radno i u slobodno vrijeme misli kao da mu je na glavi ahmedija. I to ne Kavazovićeva, već ona evropskog muftije, što je funkcija koju je godinama Cerić pokušavao izmisliti i odmah zatim zauzeti, naravno bez mogućnosti isteka mandata.

"Jedinstvo, solidarnost i pomirenje među muslimanskim zemljama su neophodni za rješavanje ovih izazova. Moramo udružiti naše snage da bi pronašli nove pristupe i prava rješenja za probleme s kojima smo suočeni. Negativni trendovi se mogu zaustaviti samo koordiniranim djelovanjem ujedinjenog islamskog ummeta... Stoga sam cijenio da je od izuzetne važnosti da se hitno pronađe institucionalni mehanizam putem kojeg kojim bi evropski muslimani dobili veću pažnju od strane Organizacije islamske saradnje. U obraćanju na Samitu u Istanbulu sam predložio da se razmotri uspostava jednog tijela u okviru Organizacije, koje bi, po uzoru na postojeće afričke, azijske i arapske grupe, vodilo računa o položaju i stanju muslimanskih zajednica u Evropi... Na tom putu ponovnog jedinstva stoje prepreke načinjene od sujeta, nacionalnih sebičnosti, zabluda i predrasuda, neznanja i neobrazovanja. Dolazeća generacija dobro obrazovanih muslimana koji posjeduju istinsku vjeru, i istinsko znanje o njoj, prevazići će podjele i od muslimanskog ummeta napraviti velesilu...“, rekao je, između ostaloga, Bakir Izetbegović u intrevjuu turskom listu „Yeni Safak“.

Usput je potvrdio da je njegov otac, dijeleći se sa dušom, pozvao sadašnjeg turskog predsjednika Recepa Tajipa Erdogana i ostavio mu u amanet brigu o Bosni i Bošnjacima! Znao je, valjda, stariji Izetbegović kako će mu sin imati prečeg posla od onoga u koji se gura i za koji je biran. 

Bakir Izetbegović je, da ponovimo, jer lako se zaboravi čitajući prethodne redove, čelnik najveće bošnjačke stranke i bošnjački reprezent u Predsjedništvu države. Njegov je posao, dakle, da bude, kako je rekao, nacionalno sebičan i to puta dva: kao lider jednog od naroda i kao dio kolektivnog šefa višenacionalne, složene BiH; da, drugačije rečeno, pomiri isključivo bošnjačke sa bosanskohercegovačkim interesima. Nije to, da se razumijemo, uopće lako, ma koliko se uporno ponavljalo da između bošnjačkih i bosanskohercegovačkih interesa stoji znak jednakosti, pa, kao, nema tu šta da se mudruje. U prijevodu, možda je bošnjački, nacionalni, sebični interes, službeno priznavanje neovisnosti Kosova: tamo postoji bošnjačka manjina, bošnjački privrednici iz BiH bi mogli lakše i bolje poslovati, ali bi isto to priznavanje narušilo ionako lohotne odnose Bošnjaka i Srba u BiH, te odnose službenog Sarajeva i istog takvog Beograda, a njihovo poboljašnje je, uz puno toga, prvorazredni državni interes.

Kako stvari stoje, ovu i slične dileme rješavat će Tajip Erdogan Tajo – obećao je starijem Izetbegoviću, na radost mlađeg, pa se on, Bakir, može komotno posvetiti globalnim pitanjima: položaju muslimana u Francuskoj, ekonomskoj i svakoj drugoj krizi u Somaliji, potplaćenim radnicima u Bangladešu, islamofobiji u Engleskoj, mukama Rohinja u Mijanmaru, radikalizaciji belgijskih državljana porijeklom iz Maroka, Alžira, Sirije... Ma, ima tu posla da se živ slomi.

Uglavnom, Bakir Izetbegović je odlučio da djeluje globalno, dok mu lokalno bošnjačka sirotinja skapava od gladi, sebi kopa grobove u krugovima uništenih fabrika i prijeti kolektivnim skokovima u smrt sa silosa u Tuzli , nadničari na crno za koju marku, ide na posao ali za džaba, oboljeva ali ne može doktoru, jedva školuje buduće veterane biroa za zapošljavanje i, općenito, propada u nadi da će skupiti nešto para za put do Njemačke ili bilo gdje.

Predsjednik SDA i predsjedavajući Predsjedništva, međutim, nije nacionalno sebičan pa da se bavi vlastitom državom, provodi njene i nacionalne interese dok se dvadeset miliona muslimana u Evropi i nekoliko stotina u svijetu suočava sa „zabludama i predrasudama, neznanjem i neobrazovanjem“. Pri tome, u općoj brizi za sve suvjernike svijeta, ima podršku valjda najsebičnijeg i najsujetnijeg od svih muslimanskih lidera – turskog predsjednika koji uporno komplicira rat u Siriji; izbjeglicama iz te i drugih raskovanih zemalja sa muslimanskom većinom, istina uz pomoć Zapada, trguje kao stokom na veliko; pruža im utočište ali tako da usput zaradi i još malo izolira Kurde, muslimane dakle, do čijih prava drži koliko i do problema u javnom prijevozu u Pekingu; ruši temelje kemalizma na kojem je nastala moderna Turska; te sa osmijehom ispod brkova dopušta zlorabljenje radnika, Turaka, muslimana, na čijim grbačama počiva turski ekonomski bum.

Objašnjavati Bakiru Izetbegoviću da Bosna i Hercegovina nije muslimanska zemlja, da on, uostalom, muslimane kao vjersku grupu i ne zastupa – to predano radi Husein efendija Kavazović – već Bošnjake kao narod (što će reći Bošnjake ateiste, agnostike, budiste, pa one što su konvertirali na katoličanstvo i pravoslavlje, ali nisu postali Srbi ili Hrvati, već su narodnosni identitet zadržali...), da mu je zadaća da bude, ako treba i ako će time život građana i stanje u BiH poboljšati, nacionalno sebičan; da, uostalom, ne postoje u politici nikakve vječne ljubavi i mržnje, već samo vječni interes - uzaludnije je od pokušaja da se tok Neretve okrene naopako.

Ukoliko za sve ove godine to nije naučio, neće nikada. A izgleda da nije. Baš kao što mu ni otac nije razumio razliku između državnika i građanina panislamskih stavova.

Budućnost je, znamo, nepredvidiva. U našem slučaju često i nepredvidivo loša. Moguće je, zašto ne, da će „dolazeća generacija dobro obrazovanih muslimana koji posjeduju istinsku vjeru, i istinsko znanje o njoj, prevazići će podjele i od muslimanskog ummeta napraviti velesilu“, samo što bi do tada Bošnjaci, vođeni onima koji o njima razmišljaju oko izbora – mogli pocrkati od gladi. Ummet, dakle, možda bude velesila, samo bez muslimana u BiH.

Valjda je to cijena koju plaćaju nacionalno nesebični... 

Komentara 1

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Poslednji komentari

Obrad5

upravo tako! ovdašnji ljudi se najbolje snalaze uživljavajući se u uloge koje im nijesu dodjeljene. u kafani vodiš ekonomsku politiku države, a ako te je zapalo da si u Vladi, brineš međunarodne brige. “ali na tlu, sputan i zemlji nevičan, ogromna mu krila smetaju da kroči”, a “tlo” nam je gdje god da nas baciš, dočekamo se na noge.

7 1

* Sva polja su obavezna

Izdvajamo