Japanci u Lori ili funkcija šupka

Japanci u Lori ili funkcija šupka Izvor: N1

U šokantnom obratu, nezabilježenom u suvremenoj hrvatskoj antiratnoj književnosti, vukovarska spisateljica Tanja Belobrajdić, autorica nagrađenog romana o stradanjima Vukovaraca u Domovinskom ratu, i gospođa Duić, pripadnica 72. bojne Vojne policije koja je mučila zatvorenike u Lori – ista su osoba.

"Savo je stajao ispred mene raskrečenih nogu. 'Evo meni moga ustaše!', pokazivao je ostalima prstom na mene. 'De si Ante, jebem te u ime usrano!', raspalio me šakom po glavi prvi koji je dotrčao. Zateturao sam i pao na koljena. Nečija noga se podigla da me udari u lice, no nije dobro odmjerio pa mi je zahvatio petom uho. Izvalio sam se na leđa i spustio ruke da zaštitim prepone i stomak. Savo je stao ispred mene. 'Šta je, maca popapala jezik? Ajde da vidimo, de je ta jezičina? Sad ćemo da je štucujemo malo!', govorio je i imaginarnim škarama koje je napravio od tri prsta pokazivao kako će mi odsjeći jezik. Vidio je moj izbezumljeni pogled, pa je slikovito nekoliko puta stisnuo šaku u zamišljenom ritmu mog šupka. 'Šta je bre, šupak radi, a?!' Prava je istina bila da uopće nije radio. Smrznuo se od straha.“

"Strujom su najviše mučili zatvorenike Anđelko i njegov drug s kojim je stalno bio, a naročito je to volio činiti zapovjednik, Tomislav Duić. U toj vrsti mučenja posebno je uživala njegova žena, koja je dolazila u uniformi hrvatske vojne policije. Jednom prilikom me je izvela u krug, bacila mrvu kruha i tražila da licem rujem po betonu i tražim to zrno. To je trajalo oko sat i pol, dok tu mrvu nisam našao, a ona me neprekidno udarala palicom po rebrima i drugim dijelovima tijela. Pored toga, običavala je zatvorenicima nuditi seks, nakon čega bi nas natjerala da raširimo noge, pa snažno udarala po spolnim organima."

Ova dva potresna svjedočanstva, vidljivo je, dolaze sa različitih strana: prvo je svjedočenje užasa Hrvata zarobljenog u srpskom logoru, drugo svjedočenje patnji Srbina zatočenog u hrvatskom. Ni po čemu, nažalost, posebna, ni po čemu strašnija i mučnija od hiljada sličnih priča iz logora devedesetih, ta se dva svjedočanstva od svih ostalih izdvajaju tek privedena u međusobnu relaciju, onu iz koje sa strane –hrvatske, dakako – nepogrešivo izgledaju kao dobro, staro izjednačavanje agresora i žrtve.

"Sve je fikcija, nema stvarnih likova"

Svakako, autentičnost ova dva svjedočanstva uklapa se u takvu perspektivu: jedno je, naime, izmišljeno, dok drugo nije. U pomalo očekivanom obratu, kao izmišljeno ispostavlja se ono prvo – svjedočenje Hrvata Ante, kojega stanoviti Savo, jedan od čuvara u srpskom logoru, brutalno mlati vojničkom čizmom. Ante, međutim, ima dobar razlog za svoju izmišljenost: on je književni lik, junak antiratnog romana „Crni kaput“, kako svoj romaneskni prvijenac već nekoliko mjeseci po hrvatskim školama i domovima kulture predstavlja autorica Tanja Belobrajdić iz Vukovara.

Za razliku od Ante, Srbin kojega vojničkim čizmama mlati stanovita gospođa Duić, pripadnica 72. bojne Vojne policije zaista postoji: to je svjedok 259/94-6, čiji je iskaz dio obimnog sudskog spisa u već famoznom slučaju Lora, ali i kaznene prijave koju je protiv supruge zapovjednika zloglasnog splitskog logora Dalmatinski komitet za ljudska prava podigao još prije šest godina.

Perspektiva nametanja ravnoteže zločina uklapa se u antihrvatski falsifikatorski obrazac: autentičnom svjedočenju Srbina zatočenog i maltretiranog u Lori suprotstavlja se svjedočenje fikcijskog junaka, lišenog čak i domoljubne obaveze romansiranja herojske istine. Sve nesporazume u tom smislu na vrijeme je otklonila sama autorica: „Sve je fikcija, nema stvarnih likova“, istaknula je prije nekoliko dana, predstavljajući svoj roman u rodnom Vukovaru.

Stvarni lik je - autorica

Izjednačavanje krvnika i žrtve ne ispostavlja se tako kao sugerirano tumačenje – što bi bio slučaj da je izjavi svjedoka 259/94-6 suprotstavljeno, recimo, neko od brojnih autentičnih i mučnih svjedočanstava Hrvata zatečenih u srpskim logorima - već kao hladnokrvni predumišljaj: potresno i mučno Antino svjedočanstvu za ovu je priču važno upravo zato što je fikcija. Njihova je međusobna relacija mnogo čvršća od nategnute i labave relativizacijske konstrukcije. U šokantnom obratu, nezabilježenom u suvremenoj hrvatskoj antiratnoj književnosti, vukovarska spisateljica Tanja Belobrajdić, autorica nagrađenog romana o stradanjima Vukovaraca u Domovinskom ratu, i gospođa Duić, pripadnica 72. bojne Vojne policije koja je mučila zatvorenike u Lori – ista su osoba.

Književnica Tanja Belobrajdić svoju je spisateljsku karijeru, naime, započela još prije dvadeset i tri godine, kad je nakon proboja iz Vukovara stigla u Split, gdje je kao pripadnica 72. bojne Voljne policije i voditeljica službe dežurstva u Vojno istražnom centru Lora pisala dnevne izvještaje Upravi Vojne policije, te zapovjednicima postrojbe i operativne zone.

U to vrijeme nosila je prezime svog tadašnjeg supruga, zloglasnog upravnika Lore Tomislava Duića - zbog zločina u Lori kasnije osuđenog na osam godina zatvora - prilično i sama aktivna u neljudskom zlostavljanju zatočenih. Barem sudeći po kaznenoj prijavi kojoj je Dalmatinski komitet za ljudska prava priložio čak dvadeset i četiri svjedočanstva slična izjavi svjedoka 259/94-6, a u kojima se spominje se Tomislavova žena Tanja, strah i trepet zatočenika zloglasnog Bloka C, hladnokrvna mučiteljica što je uživala u okrutnom ponižavanju zarobljenih.

Dvadeset i četvorica preživjelih dobro se sjećaju Tanje Duić, njihova se svjedočenja u dobroj mjeri poklapaju, i slabo je vjerojatno da su izmišljena. Osim, jasno, ukoliko i oni nisu bili blagoslovljeni istim literarnim talentom, sudeći po – danas znamo, kompetentnoj - recenziji same gospođe Duić, koja je prije trinaest godina na suđenju svom bivšem suprugu svjedočila kako se u Lori nije događalo ništa neuobičajeno, kako je optuženi Tomislav Duić osobito pazio na zdravstveno stanje zatočenih i kako među njima nije bilo civila. Ne računajući, jasno, onu dvadeset četvoricu srpskih književnika koji su u glasovitom bloku C imali vrlo aktivnu literarnu sekciju.

Što bi rekla talentirana spisateljica: "Sve je fikcija."

Miran život i humanitarni rad

U međuvremenu, Tanja Duić razvela se od Tomislava i vratila u Vukovar, gdje danas, dvadeset tri godine kasnije, živi mirnim obiteljskim životom, aktivna je u humanitarnom radu i lokalnom Lions Clubu, pa – u već trećem obratu u ovoj priči – diže glas protiv mržnje i isključivosti, širi ljubav i mir u svijetu, na Facebooku se priključuje grupi protiv razbijanja dvojezičnih tabli, lamentira zbog nedostatka empatije za sirijske izbjeglice i dijeli balade Đorđa Balaševića.

Svojih se ratnih trauma pak nikad nije oslobodila, odlučivši ih prošle godine konačno pretočiti u "antiratni roman", s kojim je najprije ušla u finale tradicionalnog VBZ-ovog izbora za najbolji neobjavljeni rukopis, a prije mjesec dana – s obrazloženjem kako "priču o običnom čovjeku u Domovinskom ratu donosi na zanimljiv i drugačiji način" - u Vinkovcima osvojila i nagradu "Josip i Ivan Kozarac" za debitantski roman.

Da je način "zanimljiv i drugačiji", bogami jest. Ona, naime, bol i strah svog junaka – kako vidimo - poznaje na način dosad nezabilježen u književnoj fikciji: o užasnim patnjama vukovarskog branitelja Ante piše u prvom licu, ali kao sveznajući pripovjedač. Vratolomni književni postupak omogućava joj to što je u poziciji sveznajućeg pripovjedača bila formacijski, kao voditeljica službe dežurstva. Ona zna sve o tome, ona je vidjela bol i strah: gledala ih je u oči.

"Traženje četnika"

"Lično je birala žrtve, koje bi izvodila vani, provocirala uvijek na isti način, nudeći seks, a teško batinanje uslijedilo bi bez obzira da li bi žrtva rekla da ili ne", svjedoči Gavrilo Tripković, jedan od zatočenika Bloka C. "Jednom je u našu ćeliju dovela četiri ili pet iscrpljenih, uplašenih djevojaka, negdje oko osamnaest godina, i opet isto: da li bi mi njih jebali? Šutio sam, ali me to nije spasilo. Naredila je da sjednem na beton i raširim noge. Imala je taj put kratke pilotske čizme. Iznenada me par puta svom snagom udarila među noge. Izgubio sam svijest od snage udarca i prevrnuo se".

Jesu li pilotske čizme iz Gavrilovih mučnih sjećanja na Tanju iste one s omota njenog romana "Crni kaput", nije poznato. Svjedok je izgubio svijest, pa ne može pamtiti ni je li okrutna voditeljica službe dežurstva udarcu možda dodala i efektan punchline: "Šta je, šupak radi!?" Da je, međutim, "prava istina kako uopće nije radio" jer se "smrznuo od straha", ne treba odveć sumnjati. O funkciji smrznutog šupka Tanja Duić je, uostalom, znala sve: njen tadašnji suprug i šef Tomislav, i dan danas u bijegu, na osam godina zatvora osuđen je između ostalog i zbog iznimno okrutnog mučenja zatvorenika, koje se zvalo "traženje četnika".

"Meni je jako mučna i možda najteža bila tortura koja se zvala 'traženje četnika'", kaže u svom iskazu isti onaj svjedok 259/94-6. "Jednog dana upravnik Tomo Duić izveo me iz ćelije i rekao da mora tražiti četnike, Šešelja i Miloševića, jer su ušli u mene. Naredio mi je da legnem, a potom na ruku stavio crvenu rukavicu do lakta. Zavukao mi je prste u čmar i počeo da steže unutrašnje organe. Ovako mi je nanosio užasne i neopisive bolove, a došlo je i do velikog krvarenja. Ovo je činio dok se nisam onesvijestio. Lično je Duić ovaj postupak ponovio sa mnom više puta, i to je najčešće radio u pomoćnoj prostoriji u blizini naše ćelije."

"Humor nas je zapravo sačuvao da ne poludimo"

Nakon takvih svjedočenja prizor iz romana Tanje Belobrajdić sa "šupkom koji ne radi" zvuči kao mračna, izopačena zajebancija, jedna iz „niza smiješnih zgoda koje su bile sastavni dio rata“, kako reče autorica na spomenutoj promociji u Vukovaru: "Taj humor nas je zapravo sačuvao da ne poludimo. On nas je održao."

Vi, naravno, taj humor ne razumijete, za vas je onaj jeftin, prizeman i prvoloptaški, što se iščitava sa Facebooka nekadašnje mučiteljice iz zatvora u Lori, koja danas dijeli duhovite i mudre misli poput "Najgori zatvor je strah od tuđeg mišljenja", "Gore, oštrije i bolnije od noža siječe nepravda", ili "Kada vidim neke ljude, dođe mi da ih pitam: 'A kako ste se vi odvezali?". Pa se dvadeset tri godine nakon Lore ljutito pita kad će komentatori, "izobličeni od panike i mržnje", za sirijske izbjeglice u Hrvatskoj "zatražiti ono što su Amerikanci napravili tijekom Drugog svjetskog rata svojim građanima japanskog porijekla".

Revolucionarni je to, priznate ćete, novum u hrvatskoj memoriji rata. Krvnik – dobro, agresor - i žrtva nisu izjednačeni tek jednostavnom ravnotežom zločina postignutom pukim suprotstavljanjem sličnih svjedočanstava, već iznutra, transferom patnje kroz prvo lice sveznajućeg pripovjedača, što u istoj ruci drži palicu i olovku.

Sljedeći će roman stoga, slutim, biti o patnjama i strahu Japanaca u američkim logorima za Drugog svjetskog rata.

Jasno, u prvom licu: Tanja Belobrajdić zna sve o tome.

Komentara 5

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

Poslednji komentari

Bob

Boris. Jednom recju - KRALJ!

13 0

Čiča Miloje

Nešto ne mogu da se setim da sam pročitao nešto slično od nekog našeg kolumniste...

15 0

Gogolj

Svaka čast. Nisam pojma imao o tome.

43 0

* Sva polja su obavezna

Izdvajamo