Tužna pripovijest o drugu Kvisku

Tužna pripovijest o drugu Kvisku

Tužna pripovijest o drugu Kvisku Izvor: N1

U ona vremena, lako biste ih prepoznali u gostionici, u kakvoj kolodvorskoj špelunki ili jeftinom radničkom buffetu: ušao bi stariji neki neugledni, svakodnevni tip u kišnom mantilu, sjeo za stol nedaleko vašeg, zazvao konobara da mu donese malo pivo, pa iz džepa izvadio zgužvanu enigmatsku reviju sa skandinavskim križaljkama i onu tada dosta popularnu kemijsku olovku s ulošcima u tri boje: crnoj, zelenoj i crvenoj.


To su bili terenski doušnici, najniža vrsta u hranidbenom lancu: križaljka je bila loša maska iz prvog razreda osnovne udbaške škole, upadljivo očiti razlog zašto bi netko u gostionici sjedio s kemijskom olovkom u ruci i poluzainteresirano zapisivao nešto za stolom, a da ne bude sumnjiv. Kemijska olovka u tri boje bila je iz drugog razreda osnovne udbaške, to je bilo za slučaj da se jedan od uložaka, gluho bilo, istroši usred povjerljive prisluškivačke operacije. A malo pivo? To je već bilo iz srednje udbaške: malo pivo se bez prevelike sumnje okoline može cijevčiti i sat vremena, a jednako se bez znatnije štete za budžet može ostaviti i već nakon par minuta, ukoliko sigurnosno interesantno društvo za drugim stolom nenadano ustane i ode.

Mi, naravno, nismo nenadano ustajali i odlazili. Bilo je previše zabavno da bi se propuštalo, a prednjačio je Predrag, koji bi žbiru s križaljkom glasno dobacivao pijane zajebancije poput „jedan vodoravno, maršal SFRJ“ ili „tri okomito, muški spolni organ, množina“, naručujući od konobara veliko pivo da počasti „druga Lazara Golužu u ćošku“. Drug Goluža bi se onda nervozno dizao od stola, pa trpajući svoje skandinavke u džep mantila odlazio iz gostionice rogoboreći sebi u bradu nešto što bi se moglo protumačiti kako pošten čovjek više ne može ni svoj posao raditi kako treba. A Predrag bi za njim dovikivao: „Ćao, Kvisko!“

Dobra, stara romantična vremena zloglasnog verbalnog delikta! Sitni kafanski insekti nakon toga bi otišli u zgradu Službe i sjeli za pisaću mašinu, pa kažiprstom desne ruke, isplažena jezika, prema bilješkama iz svojih križaljki stali sastavljati izvještaj.

„Ovim putem vas obavještavamo da smo tokom postupanja u okviru zakonom definiranog djelokruga Službe, temeljem nadležnosti iz članka 42. Zakona o bezbjednosno obavještajnom sistemu, utvrdili da građanin Taj i Taj predstavlja opasnost za nacionalnu bezbjednost i ustavni poredak, jer u svojim istupima na javnim mjestima odobrava nasilne i izvaninstitucionalne oblike otpora i promjene društveno-političkog uređenja u SFR Jugoslaviji, te veliča određene povijesne ličnosti koje su osuđene zbog počinjenja krivičnih djela s desnih ideoloških pozicija. Obzirom na opisano, stojimo pri procjeni da stavovi građanina Tog i Tog izrečeni u javnom prostoru mogu uzrokovati nasilne reakcije ili narušavanje javnog reda i mira.“

Drug Kvisko izvadio bi onda list papira iz pisaće mašine i pažljivo odslovkao što je napisao. Na onoj kemijskoj olovci u tri boje pritisnuo bi crvenu, da ispravi gdjekoji tipfeler, nakon čega bi još jednom zadovoljno odslovkao izvještaj, uglavio na koncu svoj potpis u dnu papira, presaldumio izvještaj i poslao ga u Centralu u Zagreb, pa nazvao ženu da pita kad treba skupiti malu s baleta i što treba donijeti iz dućana.

Sutradan ujutro drug Kvisko bi prošao preko trafike, rogoboreći sebi u bradu što enigmatske revije i uloške za kemijsku olovku mora kupovati od svoje ionako bijedne plaće, pa se oko jedanaest sati polako uputio prema kolodvorskoj gostionici. To je bilo njegovo vrijeme: kad su besposlena buržoaska reakcija i neprijateljski elementi popili već dovoljno pelinkovaca da naglas laju protiv Države, ali ne i toliko da spavaju s glavom u tanjuru gulaša. Za to vrijeme, na drugom kraju grada, dva bi milicionera glasno upala u kancelariju u kojoj radi onaj jučerašnji građanin Taj i Taj, i nesretni bi čovjek - recimo da se zove Vladimir Šeks - uskoro po članku 133. Krivičnog zakona bio osuđen na sedam mjeseci zatvora, zato što je u osječkim gostionicama Igman i Gaj javno govorio kako je „ovo društvo trulo, zajedno sa sudstvom i milicijom“, i kako se „naša Armija treba ugledati na Hitlera i Franca“.

Eh, romantična vremena zloglasnog verbalnog delikta! Zloglasni komunistički verbalni delikt nije, naravno, nestao zajedno s Jugoslavijom i famoznim člankom 133. Nestalo je, međutim, naših kafanskih žbira, a bez njih to više nije bilo to.

Kad je tako petnaestak godina kasnije Račanova vlada prisluškivanim građanima otvorila podrume MUP-a s policijskim dosjeima – i to, jasno, tipično SDP-ovski, dakle šupački, uz zabranu snimanja i prepisivanja - moja je znatiželja bila jača od gađenja, pa sam otišao vidjeti svoj dosje. Zapanjen sam tada otkrio transkripte nekih naših povjerljivih razgovora za koje pamtim da smo ih vodili u potpuno praznim gostionicama: Tuđmanova je Udba svoje vrijedne terence u kišnim mantilima s enigmatskim revijama u džepu u međuvremenu zamijenila sitnim prislušnim uređajima u pepeljarama. Točno sam mogao zamisliti našeg razočaranog druga Kviska kako - nakon dvadeset godina vrijednog rješavanja križaljki po gradskim špelunkama - gleda to malo čudo tehnike, pa poput Jelisavete Seke Sablić u „Maratoncima“ plačnim glasom psuje: „Jebalo vas ton-prisluškivanje!“

Mnogo je godina prošlo otada, a druga Kviska sjetio sam se ponovo nekidan, čitajući u novinama i na portalima tekstove pod masnim naslovima „Povratak verbalnog delikta!“, kao da je rečeni delikt ikad bio napustio naše živote. Nekom tipu, građaninu Tom i Tom – kako sam shvatio, Hrvatu iz Bosne i Hercegovine, u izvanbračnoj zajednici s Hrvaticom iz Hrvatske – odbijen je zahtjev za državljanstvom i naložena deportacija iz Matice Domovine zato što je javno hvalio Josipa Broza Tita, Ernesta Che Guevaru, Fidela Castra i grupu Baader-Meinhof, pa prema procjeni Sigurnosno-obavještajne agencije, „predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak“.

Čitao sam izvještaj SOA-e i točno osjetio toplinu oko srca. To je bio taj jezik, to je bio taj rukopis. Dobri, stari drug Kvisko.

„Ovim putem vas obavještavamo da smo tokom postupanja u okviru zakonom definiranog djelokruga SOA-e, temeljem nadležnosti iz članka 42. Zakona o sigurnosno obavještajnom sustavu, utvrdili da građanin Taj i Taj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak jer u svojim javnim istupima odobrava nasilne i izvaninstitucionalne oblike otpora i promjene političkog društvenog uređenja u Republici Hrvatskoj, te veliča određene povijesne ličnosti koje su u pravomoćnim sudskim postupcima osuđene na dugotrajne zatvorske kazne zbog počinjenja kaznenih djela međunarodnog terorizma s krajnje lijevih ideoloških polazišta“, raznježen sam čitao izvještaj druga Kviska, a onda došao i do one posljednje rečenice: „Obzirom na opisano, stojimo pri prosudbi da stavovi predmetnog objavljeni u javnom prostoru, to jest na društvenim mrežama, mogu uzrokovati nasilne reakcije ili narušavanje javnog reda i mira.“

„Jebale vas društvene mreže!“, opsovao sam glasom Seke Sablić iz „Maratonaca“.

Stvarni se život, eto, sav preselio na društvene mreže. Nitko više ujutro ne pije pelinkovce u kolodvorskim špelunkama, nitko više nakon četvrte ture ne psuje Državu i Policiju, da pripit naglas - teatralno podignutog kažiprsta pred kolegama kontrarevolucionarima i onim tipom u ćošku, što svako jutro rješava križaljke - poviče kako je „ovo društvo trulo, zajedno sa sudstvom i policijom“, i kako se „Hrvatska vojska treba ugledati na Tita, Che Guevaru i Baader-Meinhof“. Nitko više ne ulazi ujutro u jeftine radničke buffete vadeći iz kišnog mantila križaljke i kemijsku olovku u tri boje, nitko više, život ti usran jebem, ne naručuje malo pivo.

Stvarni se život preselio na društvene mreže, pa eto tamo i našeg nepenzioniranog i neumrlog druga Kviska, istinske žrtve ove banalne povijesti: eno ga na Facebooku s emojima u tri boje, šalje zahtjeve za prijateljstvo kojekakvim sumnjivim tipovima, ulazi u razne protudržavne grupe i tamo u ćošku tobož poluzainteresirano rješava one kretenske kvizove tipa „koja ste mitološka životinja?“, sve krajičkom oka prateći tko što govori protiv Države i Policije, i tko će naglas - teatralno podignutog palca lajkajući Titovu sliku pred kolegama kontrarevolucionarima i drugom Jednorogom u ćošku – velikim slovima doviknuti kako je „ovo društvo trulo, zajedno sa sudstvom i policijom“, i kako se „Hrvatska vojska treba ugledati na Tita, Che Guevaru i Baader-Meinhof“.

„Jebale vas društvene mreže!“, psuje u sebi drug Kvisko 2.0 glasom analogne Seke Sablić, s nostalgijom i sjetom dozivajući vremena kad to nije bila zajebancija, kad su i Država i antidržavni elementi bili ozbiljna stvar. Otvori onda na kompjuteru prazni obrazac i sastavi izvještaj, pažljivo odslovka što je napisao, ispravi gdjekoji tipfeler, uglavi na koncu svoj potpis u dnu i pošalje ga u Centralu u Zagreb.

Pa otvori PornHub i kažiprstom desne ruke, isplažena jezika, upiše: „Unicorn is back!“

POVEZANE VESTI

Komentari (3)

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Horse power

Bravo Borise, izuzetno kreativno.

Sava

Bravo

vl

Možemo očekivati da smo pod nadzorom i samo nagađati - kada, gdje i kako. Koriste se nove tehnologije za praćenje ljudi koji nisu počinili nikakav zločin, niti su osumnjičeni za bilo što. Podaci o nama se pohranjuju, dijele… lako je to zloupotrijebiti. Imamo li pravo na privatnost i na slobodu mišljenja?

* Sva polja su obavezna

NAJČITANIJE

ČITAOCI REPORTERI

ČITAOCI REPORTERI

Vaša poruka je uspešno poslata.

Hvala.

GOTOVO

Ubacite video ili fotografiju.

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa.
Ne sme biti više od 25 MB.

Pročitajte još

loader