Popevke sem slagal

Popevke sem slagal

Popevke sem slagal Izvor: Draško Momirski

Nekad, u doba mraka – sjetit će se preživjeli – u Dalmaciji se to zvalo „pivanje pisama“.

 „Piva je pisme“, zavjereničkim bi šaptom negdje u ljeto 1975. odgovorio konobar u nekoj imotskoj gostionici, kad bi ga pitali gdje je nestao Jozo Markotin. „Piva je pisme“, pokazivali bi šest mjeseci kasnije ljudi na vidno propalog Jozu, brzim korakom prelazeći na drugu stranu ulice. „Piva san pisme“, odgovorio bi Jozo Markotin kad bi ga kasnije pitali zašto je onomad 1975. bio u zatvoru. Teško da je još negdje i još nekad bilo kulture u kojoj je postojao krimen „pjevanja pjesama“.

Ne kažem, i tamo i tada isto se govorilo za ljude koji pjevaju pjesme, ali tamo i tada ljudi su to drugačije tumačili. Te 1975., recimo, svjetski je hit bio singl američkog black-pop banda Earth Wind & Fire „Sing a Song“ - „Pjevaj pjesmu“ - ali u zemlji Americi pjesma o „pjevanju pjesme“ shvaćena je kao općenito hipijevsko slavljenje života, i nitko to nije shvatio kao kontrarevolucionarnu subverziju. Pričalo se i smijalo cijele te jeseni u jugoslavenskoj Udbi, kako CIA i FBI od njujorškog Vrhovnog suda zbog protudržavne djelatnosti traže deportaciju Johna Lennona, a Earth Wind & Fire im ispred nosa pjevaju „Sing a Song“.

I tamo i tada i vazda, kažem, isto se govorilo za ljude koji pjevaju pjesme, ali samo u komunističkoj Jugoslaviji točno se znalo koje to pjesme pjevaju ljudi koji, hm, pjevaju pjesme. Bile su to, jasno, „nacionalističke pjesme“, nacionalne budnice i davorije što su prizivale predkomunističku povijest i izrijekom spominjale Hrvate, Srbe i ostale naše narode i narodnosti, zajedno s pripadajućim hrvatskim, srpskim i ostalim nacionalnim pridjevima. Cijele se 1975. pričalo tako i smijalo u CIA-i i FBI-u, kako jugoslavenska Udba hapsi Jozu Markotina zbog pjesme „Vila Velebita“, a Simfonijski orkestar Radio-televizije Zagreb svake im večeri ispred nosa svira „Lijepu našu“, svega par mjeseci ranije uvedenu u republički Ustav kao službenu hrvatsku himnu.

Eh da, djeco, tako je to bilo, u ona mračna vremena kad se zbog pjevanja pjesama išlo u zatvor, i kad čovjek, katolik i Hrvat nije smio pjevati „Vilu Velebita“. Ili onu – meni se i danas govno smrzne od straha kad je čujem – „Došel bum doma, sel si bum pod brajde“.

„Moja šefica kabineta je Zagorka i ona uvijek inzistira da se dolazi ne samo na Festival već i da se što više posjećuje Zagorje“, rekla je tako predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prošle subote, na svečanom otvaranju 54. Festivala kajkavskih popevki u Krapini. „Zato danas otpjevajte onu prekrasnu popevku 'Došel bum doma, sel si bum pod brajde', koju smo pjevali s vojnicima u Afganistanu, jer to je jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojom domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje!“

Eh da, djeco, „Došel bum doma, sel si bum pod brajde“, sa domovinom, bregima, zipkom u kojoj domovina spi i onim zloglasnim stihom „nema mi, nema kraja lepšega / od Hrvatskog zagorja“. Pjesma je bila toliko omiljena kod hrvatskih domoljuba da ne samo kako nije smjela biti javno izvođena – čak ni u Afganistanu, kojim je u ta zla vremena čvrsto vladao Titov prijatelj, kralj Zahir! - nego nije smjela biti ni napisana. Autor Rajko Suhodolčan – koji, nota bene, u komunističkoj Jugoslaviji nije smio pisati hrvatske popevke, već je morao biti rocker - konačno ju je skladao tek 2000. godine, punih dakle deset godina nakon što je bila strogo zabranjena.

Jesu li onda Kolinda Grabar-Kitarović i njeno revizionističko društvo na vlasti isti debili kao i udbaši? Jesu li oni zapravo udbaški jataci, kad naknadno – punih trideset godina kasnije - zabranjuju u Jugoslaviji pjesme koje su komunistima promakle? Naravno da nisu. Čak ni komunističkim kneževima nikad nije palo na pamet da tvrde kako u Karađorđevićevoj diktaturi nisu smjeli pjevati „Druže Tito, mi ti se kunemo“. Naši su kneževi ipak mrvu veći debili: oni ne samo da pjesme zabranjuju i danas, nego ih zabranjuju čuvajući ustavni poredak države u kojoj se konačno, shvatili ste, slobodno smiju pjevati pjesme.

Samo dva dana nakon što je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pjesmu iz 2000. godine teleportirala u „vremena kada se nije smjela spominjati Hrvatska“, pa je tamo zabranila, hrvatska je policija ovog ponedjeljka u hrvatski istražni zatvor, pa na hrvatski sud privela novinara Indexa Gordana Duhačeka, i to zbog benigne satirične parodije znamenite „Vile Velebita“, pod naslovom „Govna Velebita“ objavljene prije mjesec dana na Twitteru.

Jesu li dakle današnji hadezeovski kneževi mrvu veći debili, kad zabranjuju pjesme čuvajući ustavni poredak države u kojoj se konačno smiju pjevati pjesme? Naravno da nisu: oni su mnogo veći debili. Duhačekova pjesma „Govna Velebita“ nema, naime, baš nikakav protudržavni kapacitet i baš nijedan jedini pojedinačni „neprijateljski element“: ona govori tek o osebujnom dalmatinskom narodnom običaju pražnjenja septičkih jama i ispuštanja njihova sadržaja u more. Ne pjevaju, kako vidite, „Govna Velebita“ o govnima kao metafori vlasti i države, nego o fizičkim ljudskim govnima, o govnima iz septičke jame, o govnima dakle kao takvima. Metaforom države pak – i po književnoj teoriji i po zakonima matematike – obična ljudska govna iz pjesme postaju tek kad ih sama država označi protudržavnim.

Pričat će se tako i smijati cijelu ovu jesen u jugoslavenskoj Udbi, kako hrvatska policija zbog protudržavne djelatnosti i pjevanja pjesama hapsi autora „Govana Velebita“, a na zatvaranju 54. krapinskog festivala i ove im godine ispred nosa pjevaju „Popevke sem slagal“.

„Zato danas poslušajmo jednu prekrasnu hrvatsku pjesmu, nastalu u onim vremenima kada se vlastima i kneževima nije smjelo reći da su govna!“, reći se Kolinda Grabar-Kitarović sutra na svečanom otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara, pa stati nadahnuto recitirati onu divnu Palmotićevu, četiri stotine godina staru, iz strahotnih vremena udbaške Dubrovačke Republike: „Govnene su riječi tvoje, govnena su tvoja djela, u nosu ti govna stoje, govna su te odsvud splela: u ustijeh djestro hrani, vȁs si govnen, kneže usrani!“

POVEZANE VESTI

Komentari (5)

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Sasa

Majstor! Ili bolje reci Maestro!

БУЦКИЋ

Са радошћу читам сваку Твоју колумну. Духовито и нажалост тужно...

(ne) bitno

Moze li jedan text na divnom dalmatinskom? Iskreno, zazeleo sam se jednog iskonski komicnog, neiskvarenog stiva. ako citas ove komentare naravno.

* Sva polja su obavezna

NAJČITANIJE

ČITAOCI REPORTERI

ČITAOCI REPORTERI

Vaša poruka je uspešno poslata.

Hvala.

GOTOVO

Ubacite video ili fotografiju.

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa.
Ne sme biti više od 25 MB.

Pročitajte još

loader