Zaštićeni svjedok Dežulović

Zaštićeni svjedok Dežulović

Zaštićeni svjedok Dežulović Izvor: N1/Shutterstock

(Ovo je istinita priča. Opisani događaj zbio se u petak, 12. travnja 2019. godine, u selu Gornji Fargonići, negdje na istoku Hrvatske. Na zahtjev preživjelih, nazivi sela i strana svijeta su izmijenjeni. Iz poštovanja prema mrtvima, sve ostalo ispričano je točno kako se dogodilo.)

Prepoznao sam ih čim su zakoračili u konobu. Moralo se to dogoditi, kad tad. Živio sam na rubu, i živio tamo predugo.

Cijelo to preduže vrijeme, naime, ilegalno pečem rakiju u maloj tajnoj destileriji na jednom nejavnom mjestu između Senja i Dubrovnika. Ništa veliko, tek za sebe, ženu, punicu, prijatelje i putnike namjernike. Rakiju pečemo noću, sa seoskim stražama, a kad me drugovi upozore kako možda i nije mudro o tome pisati u novinama, ja im objasnim da uvijek mogu reći kako je riječ o satiri. Satirom su se, uostalom, branili i mnogo veći poduzetnici i mnogo manji kriminalci od mene. I sam sam se nekoliko puta pred sudom izvadio na satiru, i to za malo zajebanije zločine od ilegalnog pečenja lozovače.

Opušteno sam tako igrao na samom rubu. I igrao tamo kao na širokoj ledini.

+ + +

Tu, na oštrom rubu, bio sam tako i ovoga petka, među bačvama i kacama, nad otvorenom demejanom orahovice, s praznom bocom u jednoj ruci i pirjom u drugoj. Prepoznao sam ih, rekoh, odmah s vrata. Obojica su držali crne fascikle: mlađi u neuglednom džemperu, visoki i mršavi mrgud velike glave, a stariji u neuglednom odijelu, oniži i dežmekasti dobroćud s davno demodiranim naočalama na nosu. Dobar i loš policajac s akcijske rasprodaje jeftinih klišeja.

Odnosno, shvatili ste i vi kao i ja, dobar i loš inspektor Područnog carinskog ureda Split.

- Lijepo ste ovo uredili – prijateljski mi je pružio ruku onaj stariji, očito dobri. Loši je ostao na vratima i s crnom fasciklom privijenom na prsi skenirao konobu.

- To sve vi radite? – nastavio je stariji.

Počeli smo, znači, igru. Vrlo dobro. Nisam ni ja baš veslo sisao, u Feralu smo i američke novinare s lakoćom raskrinkavali kao agente CIA-e, pa kako ne bih plošne inspektore iz dramske produkcije hrvatskog RTL-a. Namjestio sam izraz lica na prostodušno, a pogled na tupo, pa objasnio kako se to samo malo igram s domaćim rakijama, i tako.

- Bravo – rekao je stari, zagledajući u veliku staklenu krušku boje starog zlata. – A šta je ovo, vinjak?

Ova mu je bila dobra. Vinjak.

- Ne – nasmijao sam se nadmoćno. – Pelegrinka. Koštela. U bazi od komovice. Odlična za prostatu.

Mrki je za to vrijeme s vrata nijemo zbrajao demejane plus bocune, dijelio litre kroz grade, množio čisti alkohol puta carinska trošarina, pa oduzimao moj tekući račun minus deset hiljada kuna. Stari se pak sveudilj raspitivao i pravio blesav. Bio je bolno predvidljiv. Kad se tako povukao korak unatrag i pogledom obuhvatio demejane i bocune, znao sam da će sljedeće pitanje biti, jasno, koliko ovdje…
- …u konobi uopće imate rakije? – dovršio je.

Loš si, stari. Ne bi ti meni bio ni inspektor u vrtiću.

- Pa i ne mnogo – odgovorio sam mirno. – Ono gore u stvari su voćni sirupi. Djeca vole sok od šipka. I višnje. I tako.

Stari je klimnuo glavom i ubacio neku plitku općeniticu o djeci. Gledao sam ga ravno u naočale. Ne samo da sam točno znao da će sad pitati pečem li sam rakiju, nego sam znao i kad. Pet, četiri, tri, dva…

- Pečete li sami rakiju? – upitao je stari s očajno neuvjerljivom znatiželjom u glasu.

Kako je glup. Gdje ih u carini nalaze?

- Ne, zaboga! – odgovorio sam s izvanrednim zaprepaštenjem. – Prijatelji donesu pokoju bocu loze ili komovice, pa malo eksperimentiram. I tako.

Konoba se ispunila teškim, gluhim vakuumom. Sva sreća, jer vakuum ne provodi elektricitet. Milijun volti igralo je među nama. Umjesto Teslinih munja čuo se tako samo meketavi glas staroga očalinka, koji je iznad one otvorene demejane njuškao poput Konobara – ne znate vi Konobara, radoznalog miša iz moje konobe – pričajući kako je njegova baka orahovicu pravila bez limuna, kave, vanilije i drugih gluposti. Kakva loša igra. Sad će, vidjet ćete, reći da ga moja orahovica baš podsjeća na bakinu, pa pitati da li je možda prodajem.

- Vaša me orahovica baš podsjeća na bakinu – već u sljedećem trenutku fiksirao me telećim pogledom. – Da li je možda prodajete?

Prodajem li rakiju? Je li ja ovoj državi stvarno izgledam toliko glup?

- Ne, zaboga! – odgovorio sam. – To je za osobne potrebe. Za mene, ženu, punicu, prijatelje, putnike namjernike.

- Hmda – zahmdao je stari.

- I tako – dodao sam ja.

Mrki je samo klimnuo onom golemom glavom. Vakuum u konobi postao je nepodnošljiv. Čulo se tek resko zujanje nekog motorista koji je u daljini lomio krivine između Senja i Dubrovnika. Kroz otvorena vrata konobe kuljala je južina ljepljiva poput rogačice. Gledali smo jedan drugog, a drugi i treći prvog, čekajući sljedeći potez. Klasični crno-bijeli western. Igrali smo prstima po drškama revolvera: oni na punim fasciklama, ja na praznoj boci. Morricone bi dupe dao za ovakvu tišinu. Onda sam potegao.

- A vi? – upitao sam iznenada. – Kojim dobrom vi ovdje?

Mrki mi je stisnutim očima laparoskopski ušao u glavu. Da je zrakoprazna konoba žarulja, njegov bi pogled bio užarena volframska nit. Samouvjereno sam se okrenuo starome.

- Mi? – počeo je, jasno, glupo.

Ne, nego ja.

– Da, vi. Kako ste uopće došli do mene? – sad sam ja malo zaigrao bezazlenu znatiželju.

- Do vas? – nastavio je stari glupo. – Obilazili smo malo vaše selo, išli dolje putem i vidjeli otvorena vrata.
- Gospodine – začuo se u to glas s vrata.

Opa, mrki zna govoriti! Imao je neobično dubok glas za tako mršava čovjeka. Očito je odlučio prekinuti ovo zajebavanje. Zakoračio je s vrata konobe i krenuo ravno prema meni, zavukavši ruku u onu crnu fasciklu. To je, dakle, to.

- Ovdje imamo – tražio je po fascikli – poziv za vas.

Da, to je bilo to. Sudski poziv. Kakva usrana, smiješna država! Nasmijao sam se. Nemate ništa, nitko živ ne zna niti u kojoj županiji pečem rakiju, kamoli koliko. A nijedan zakon ne brani čovjeku zalihe u konobi za osobne potrebe.

- Za sud, ha? – istisnuo sam kroz usne.

- Gledajte, što se tiče suda – požurio je onaj dobri. – Mi vam nudimo…

- Evo, izvolite – prekinuo ga je mrki, konačno iz fascikle izvukavši papir i teatralno mi ga spustivši u ruku. – Poziv.

Znam da je poziv, rekao si već. Jebo te poziv. Prekinuo si starog taman kad je rekao, „mi vam nudimo“. Naravno da me zanimalo što mi nude. Držeći obrazac u ispruženoj ruci čekao sam da stari dovrši. On je, pak, zajedno s mrkim sad samo čekao da pročitam poziv. I valjda da ga potpišem.

- Vi to ozbiljno? – pukao sam. – HDZ vam u šleperima zamračio pola BDP-a, a vi jebete nas male zbog par litara! Vi ste ubojice održivog razvoja, vi tjerate mlade u Irsku!

- Gospodine – procijedio je mrki.

- Uostalom, nemate nikakav dokaz – zaključio sam izlaganje nadmoćnim smiješkom, ali ovaj put ispalo je baš loše.

- Gospodine! – ponovio je mrki glasnije, zaokruživši očima police s demejanama. – Mi smo svjedoci.

Tako znači, svjedočit ćete da sam doajenu htio prodati orahovicu? Shvatio sam. Njihova riječ protiv moje. Kadija ti sudi, kadija ti svjedoči. Što su htjeli, mito za šutnju? To su nudili? Ne dam, ko vas jebe. Vidimo se na sudu. Bijesno sam pogledao papir: ovako na prvi pogled, bio je neobičan. Sudski pozivi ne izgledaju tako. Bar ja to znam. Svakako, na njima obično ne piše velikim slovima: „Srdačno ste pozvani!“

Ovo stvarno nisam očekivao. „Srdačno ste pozvani“?! Država me u oči gledala i zajebavala. Možda sam je ipak podcijenio. Mrki se smješkao oko cijele svoje goleme glave. Izgledao je poput nasmijane kuhače iz špice kulinarskog showa. Okrenuo sam poziv i zapanjen zaista ugledao sliku muškog društva na nekakvoj večeri. Poziv za večeru? Što se događa? I tada…

Eh, i tada.

„U noći prije svoje smrti“, počeo sam čitati tekst ispod slike, „Isus je svojim sljedbenicima dao do znanja da trebaju obilježavati njegovu smrt. 'Činite ovo meni na spomen!' (Luka 22:19). Pridružite nam se na obilježavanju godišnjice Isusove smrti u petak, 19. 4. u 19.30 sati, u dvorani Jehovinih svjedoka, Ulica slikara Gojaka 9a, Makarska.“

- Mi smo Svjedoci - ponovio je stari tiše.

Mogao sam osjetiti kako mi je sva krv iz glave kroz nožne prste iscurila u zemljani pod stare konobe. Dobri Jehovin svjedok gledao me s prostodušnim sažaljenjem, a onaj loši s bezazlenim smiješkom.

+ + +

Tako je, eto bilo. Ako sam išta slagao, ne prebivao u kući Gospodinovoj (Psalam 101:7). Da skratim, od petka sam Jehovin zaštićeni svjedok. A Jehova – lijepo uči drugi jedan Psalam, 104 - „daje bilje za potrebe ljudske, i vino što veseli srce čovjeku smrtnom, i ulje od kojega mu se srce sjaji“. I tako.

Sve otada na vratima konobe, u sivom odijelu s crnom fasciklom - i domaćom jehovačom „od koje srce sjaji“ - čekam Domovine svjedoke iz Područnog carinskog ureda Split .

- Pokajte se, carinici i inspektori! – prijateljski ću im pružiti ruku. – Ta nisu li Isusa doveli Pilatu vičući: „Ovoga nađosmo kako brani davati caru porez“ (Luka 23:2)? Nije li vas Sin Božji uputio da „ne utjerujete više nego što je određeno, i nikoga krivo ne prijavljujete“ (Luka 3:12)? Nije li za Isusa puk govorio: „Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika“ (Luka 7:34)? Nije li im On uzvratio, „zaista, kažem vam, carinici vas pretekoše u Kraljevstvo Božje“ (Matej 21:31)? Nije li, najzad, i sam evanđelist Matej bio carinik?

- Pristupite nam, carinici, i pripremite se za Harmagedon. Srdačno ste pozvani! – veselo ću im potom uručiti pozive za Sud. – Jer rečemo je: izaći će Sin Čovječji sa srpom u ruci, i poviknut će anđeo, „mahni oštrim srpom i poberi grozdove u vinogradu zemaljskom!“, i „obrat će se vinograd“, i „bacit će se obrano u veliku kacu gnjeva Božjega“ (Otkrivenje 14:18,19).

- „Dajte svakomu što mu pripada: komu porez, porez, komu poštovanje, poštovanje, komu čast, čast“ (Poslanica Rimljanima 13:7) – nazdravit ću na kraju čašicom gnjeva Božjega.

Zaista, kažem vam: caru carina, Bogu Božje.

A čovjeku ljudsko.

(Nijedan Jehovin svjedok ili inspektor Područnog carinskog ureda Split nije ozlijeđen za vrijeme pisanja ove priče. Neka je slava Gospodinu!)

POVEZANE VESTI

Komentari (6)

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Magelan

Genijalno...majstore

Ljilja

Bravo.

Robocap

Bravo majstore

* Sva polja su obavezna

NAJČITANIJE

ČITAOCI REPORTERI

ČITAOCI REPORTERI

Vaša poruka je uspešno poslata.

Hvala.

GOTOVO

Ubacite video ili fotografiju.

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa.
Ne sme biti više od 25 MB.

Pročitajte još

loader