A što ako nije fotomontaža?

A što ako nije fotomontaža?

A što ako nije fotomontaža? Izvor: Draško Momirski

A što ako nije bila riječ o fotomontaži? Što ako na laži i montaži počivaju zapravo zanimljivo brzi konsenzus i olako prihvaćena premisa kako je fotografija s naslovnice utjecajnog hrvatskog tjednika laž i montaža?

Što, međutim, ako nije? Što ako su to samo kamerom uhvaćene dvije osobe neposredno pred dobrovoljni seksualni odnos? Što ako su uhvaćene poslije dobrovoljnog seksa? Što, naime, ako su se dvije odrasle, punoljetne i odgovorne osobe suglasno i bez prisile upustile u divlji seks? Što ako su i znale da ih se snima? Što ako su i pozirale? Što i ako su pozirale u nekom, kako čujemo, hotelu kraj Beograda, dakle u Srbiji? Što, eto, ako sad već slavna fotografija s naslovnice utjecajnog tjednika, što je podigla nezapamćenu buru u plitkoj lokvici hrvatske političke močvare, jednostavno nije fotomontaža?

Da li bi, recimo – da je zaista riječ o fotomontaži – policija sutradan nakon objavljivanja u utjecajnom tjedniku privodila glavnog urednika na informativni razgovor? Policija s urednikom razgovara samo kad ima elemenata kaznenog djela, a ovdje – kako su nam lijepo objasnili eksperti – elemenata kaznenog djela jednostavno nije bilo. A elemenata kaznenog djela nije bilo iz jednostavnog razloga što visokog hrvatskog političkog dužnosnika nitko nije ucjenjivao: nitko od njega nije štajaznam, tražio pare da spornu fotografiju ne objavi. Što je, dakako, još uvijek manji problem. Veći je problem, pitate li mene, što elemenata kaznenog djela nema čak i da sporna fotografija nije fotomontaža.

Ne, bez zajebancije: kakve veze ima što je jedna od osoba na fotografiji visoki hrvatski politički dužnosnik? Kakve veze ima što je druga osoba neka srpska kurva, dvadesetak godina mlađa od našeg dužnosnika? Štoviše: ako je riječ o dvadesetak godina mlađoj srpskoj kurvi, i ako je fotografija snimljena u Srbiji, kakve veze s tim ima hrvatsko pravosuđe?

Ako pak, kako čujemo, nije riječ o srpskoj kurvi, već o osobi dobro poznatoj hrvatskoj policiji i hrvatskim pravosudnim organima, u čemu je točno problem? U tome što su se, ponavljam, dvije punoljetne, odrasle osobe malo pohvatale pred kamerom? U tome što se s punoljetnom, dvadesetak godina mlađom osobom poznatom hrvatskoj policiji, malo pred kamerom pohvatao punoljetni, dvadesetak godina stariji visoki hrvatski politički dužnosnik? Jer osobe dobro poznate hrvatskoj policiji i visoki hrvatski politički dužnosnici to inače ne rade? Što još visoki hrvatski politički dužnosnici ne rade kao i obični smrtnici?

Bi li, recimo, kompromitirajuća fotografija bila i ona na kojoj visoki hrvatski politički dužnosnik sjedi na zahodu spuštenih gaća? Ili bi kompromitirajuća bila tek kad bi se utvrdilo da je spuštenih gaća snimljen u nekom zahodu u hotelu u Zemunu, u Srbiji? Bi li odvjetnici visokog hrvatskog političkog dužnosnika i onda tvrdili da je to fotomontaža, da mu je stvar podmetnuta i da on nikad u životu nije bio ni u zahodu, a kamoli u Srbiji? Ili bi tada mogli reći: da, to je on, pa što? Neka baci kamen tko nikad nije bio u zahodu. Ili u Srbiji.
Pa ipak, nitko visokog hrvatskog političkog dužnosnika nije branio protupitanjem „pa što?“. Pa ipak, ni u jednom trenutku, sve otkako je fotografija objavljena na naslovnici utjecajnog tjednika, nitko niti u sebi, a kamoli javno, nije pomislio da je možda ipak riječ o autentičnoj fotografiji. Pa ipak, sutradan nakon što je izašao tjednik s visokim hrvatskim političkim dužnosnikom u nekom zemunskom kupleraju, na vrata redakcije pokucala je policija.

Iz nekog razloga, naime, svi – i novinari, i policija, i pravosuđe, i obavještajne službe, i javnost - odmah su se složili da je riječ o fotomontaži, i svaka je daljnja javna rasprava o ovoj aferi postavljena i nastavljena na toj premisi. Nitko, eto, niti na trenutak nije posumnjao: a što ako nije riječ o fotomontaži? A što ako na laži i montaži počivaju zapravo zanimljivo brzi konsenzus o fotomontaži i olako prihvaćena premisa kako je fotografija s naslovnice utjecajnog hrvatskog tjednika laž i montaža? Što, međutim, ako nije? Što ako nije bila riječ o fotomontaži?

Što, recimo, ako ja sad, ovdje, javno ustvrdim da je fotografija autentična, i da to ustvrdim javno, pod imenom, prezimenom i punom materijalnom odgovornošću? Što ako me visoki hrvatski politički dužnosnik s fotografije – fotografije! - u sljedećih dan-dva, ili tjedan, ili čak mjesec dana nakon toga ne tuži za klevetu? Što ako me nikad ne tuži? Hoćemo li se složiti da sam bio u pravu?

Da je riječ o visoko sofisticiranoj montaži, obavještajne su službe zaključile, pazite sad!, po tome što je snimljena u Srbiji. Pa se onda krenulo dokazivati da visoki hrvatski politički dužnosnik godinu dana prije objavljivanja nije bio u Srbiji, ničim nam ne objašnjavajući niti zašto misle da je fotografija nastala manje od godinu dana prije objavljivanja, a kamoli zašto misle da je snimljena u Srbiji. Analizom interijera? Jer nigdje u Hrvatskoj nema kupleraja?

Zašto je obavještajnoj službi bilo važno dokazati da visoki hrvatski politički dužnosnik u Beogradu nije bio u posljednjih dvanaest mjeseci? Ja ću vam reći: iz jednostavnog razloga što u Beogradu zaista nije bio dvanaest mjeseci ranije, ali jest, recimo, samo petnaest: eno, tko ne vjeruje meni, Hinina vijest od preklanjskog 15. rujna, svega dakle godinu i tri mjeseca prije objavljivanja sporne fotografije.

Dopustimo li pak mogućnost da fotografija nije snimljena u Beogradu, stvar postaje još zanimljivija. Tu nam mogućnost, naime, dopušta činjenica da su se visoki hrvatski politički dužnosnik i osobe s fotografije prije sporne foto seanse susreli još najmanje četrdeset i dva puta, i još najmanje pet puta poslije nje: štoviše, posljednji put samo sedam dana prije objave fotografije, a prvi sljedeći put već nakon dvadesetak dana. Kažem „najmanje“, jer za sve što kažem imam materijalne dokaze i autentične fotografije, koje sam u svakom trenutku spreman staviti na uvid sudu. Ukoliko, jasno, do zaključka ove analize ikome uopće bude u interesu zbog toga ići na sud.

Najmanje još četrdeset i sedam puta, u svemu, susreo se visoki hrvatski politički dužnosnik s osobom na spornoj fotografiji, četrdeset i sedam njihovih, hm, srdačnih susreta uredno je snimljeno i dokumentirano, pa ipak su se, eto, svi – i novinari, i policija, i pravosuđe, i obavještajne službe, i javnost - odmah složili da je četrdeset osma njihova zajednička fotografija fotomontaža. Četrdeset i sedam njihovih fotografija na terasama luksuznih ljetovališta ili u lobijima prigradskih hotela izvan su svake razumne sumnje autentične, a jedna u ljubavnom zagrljaju u spavaćoj sobi - nije?

Stoga, evo, javno izazivam: tvrdite li i dalje je ona već slavna naslovna stranica utjecajnog tjednika, što je podigla nezapamćenu buru u plitkoj lokvici hrvatske političke močvare - fotografija visokog hrvatskog političkog dužnosnika i dvadesetak godina mlađe srpske flundre - bila samo namještaljka? Tvrdite li i dalje da je ta fotografija, objavljena na naslovnici Feral Tribunea na Staru godinu 1993., čuveni prizor Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u nježnom ljubavnom zagrljaju u krevetu, negdje u Beogradu - ili u Splitu, ili u Ženevi, ili u Bruxellesu, ili u Karađorđevu, ili na Brdu kod Kranja, ili gdje god već – samo visoko sofisticirana fotomontaža?

Kad je, recimo, dvadeset pet godina kasnije Nacional na naslovnoj stranici objavio fotografiju ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića u nježnom zagrljaju s nekom srpskom prostitutkom, malo je policiji bilo što je i sam urednik Nacionala tvrdio – i u tekstu izrijekom naveo – da je riječ o fotomontaži: da je zaista riječ o fotomontaži obavještajne službe su sveudilj dokazivale labavom i glupom tvrdnjom da ministar u posljednjih godinu dana uopće nije bio u Srbiji.

Kad smo pak mi u Feralu objavili fotografiju Tuđmana i Miloševića u seksualnom klinču, nikome nije bilo sumnjivo ni to što nigdje nijednom riječju nismo napisali da je riječ o fotomontaži: nikome nije bilo sumnjivo ni to što je Tuđman kod Miloševića u Beogradu bio godinu i tri mjeseca ranije, 15. rujna 1991., niti to što su se posljednji put javno susreli samo sedam dana prije objave fotografije, u Bruxellesu 23. prosinca 1992., a prvi sljedeći put već dvadesetak dana kasnije, u Ženevi 18. siječnja 1994. godine. Pa ipak, i dalje – sve do dana današnjeg - o toj fotografiji svo opušteno govore kao o fotomontaži.

Najmanje, eto, četrdeset i dva puta prije objavljivanja sporne fotografije na naslovnici Ferala, i još najmanje pet puta poslije nje, susreli su se Franjo Tuđman i Slobodan Milošević na terasama Titovih luksuznih ljetovališta ili po lobijima švicarskih hotela, četrdeset i sedam njihovih zajedničkih fotografija izvan svake su razumne sumnje autentične, uredno objavljene u izvještajima svjetskih agencija, pa ipak su se, eto, i novinari, policija, i pravosuđe, i obavještajne službe, i javnost odmah složili da je četrdeset osma, iz spavaće sobe – fotomontaža.

Da li bi, međutim – da je zaista riječ o fotomontaži – vojna policija zaista, sutradan nakon objavljivanja fotografije na naslovnici Ferala, glavnog urednika Viktora Ivančića privodila na informativni razgovor, i mobilizirala u Četvrtu gardijsku brigadu?

Ili i dalje tvrdite da je bila riječ o fotomontaži?

FERAL TRIBUNE Izvor: Feral Tribune

POVEZANE VESTI

Komentari (7)

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Trust

Jednostavno bravo

Vla(n)da sic!

'a sta ako nije bata Raka' ?

Radovan

Bravo majstore!

* Sva polja su obavezna

NAJČITANIJE

POPULARNO NA DRUŠTVENIM MREŽAMA

ČITAOCI REPORTERI

ČITAOCI REPORTERI

Vaša poruka je uspešno poslata.

Hvala.

GOTOVO

Ubacite video ili fotografiju.

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa.
Ne sme biti više od 25 MB.

Pročitajte još

loader