Trbuhom za kruhom, dupetom za petom

Trbuhom za kruhom, dupetom za petom

Trbuhom za kruhom, dupetom za petom Izvor: N1/Wikimedia/Oton Iveković – Dolazak Hrvata na Jadran

Ovako je bilo. Najprije su Hrvati uopće došli. Kako i otkuda točno, suvremena znanost još pouzdano ne zna.

Zna se tek da su se prije hiljadu i četiri stotine godina, u golemoj migrantskoj oluji svih oluja, među milijunima krezavih nesretnika što su ogrnuti kožusima od ovčjeg krzna preplavili Europu, zatekli i naši pradjedovi, što će – tupi i naivni kakvima ih je Bog dao – zauzeti najzajebaniju i najopasniju parcelu u carstvu, ni u jednom času tako lakomisleni ne promislivši zašto je najljepši komad Europe uopće slobodan.

Odakle su došli, niti točno znamo, niti je zapravo važno: tek, spakirali su budući Hrvati najnužnije stvari, nekoliko primitivnih alatki za obrađivanje zemlje i par strelica što su ih izvukli iz crvljivih trupala na nekoj ledini, pa se uputili u nepoznato, tragom zavodljivih glasina o obećanoj zemlji što su se tih godina od vatre do vatre širile euroazijskim ravnicama.

Nije bilo suštinske razlike, ako je uopće bilo ikakve, između motiva, nesreće i nejasne čežnje naših davnih pradjedova iz nekih karpatskih, iranskih ili kojih li već dalekih vukojebina, i motiva nečijih današnjih pradjedova, što iz dalekih sirijskih ili afganistanskih vukojebina ovih dana plave Europu. Nema, najzad, neke suštinske razlike niti između ondašnje rimske i današnje briselske Europe, dekadentnih carstava kojima u pravilnom hiljadugodišnjem razmaku na naplatu dolaze potpuno isti historijsko-ekonomski računi.

Hrvati su, međutim, u to vrijeme bili s druge strane. Zbunjeni, uplašeni i nepovjerljivi, gazali su utabanim izbjegličkim rutama, sve dok nisu zabasali do mora, do kraja poznatog svijeta, gdje je – što se njih tiče – bilo dovoljno trave za njihove ovce i dovoljno rimskog kamenja za njihov obore. Jedan je, neki Klukas ili Lobel, zastao na vrhu brda, bacio pogled na sve četiri strane, zabio pastirski štap u pedalj zemlje između dva kamena, i rekao: Ovdje ćemo se utaboriti. Dokad?, zapitali su ga ostali, a glavar je, kaže legenda, rekao: Barem mjesec dana.

Tako je, eto, bilo. Cijela je istina o prvim hrvatskim migrantima, zabilježena i na onoj slici Otona Ivekovića, da su Hrvati jednog dana ugledali more i shvatili da se dalje ne može. Samo da se onomad kod onoga hrasta nisu uplašili groma, pa skrenuli na jug, ne bi se naši rođaci zaustavili do Portugala.

Tako je bilo. Tako je počelo.

Kako su hrvatski nomadi nakon hiljada kilometara bezglavog lutanja pločom Zemaljskom stigli na Balkan i utaborili se podno brda, tako ih sirenski zov plavičastog horizonta nikad zapravo nije ni pustio. I što su više sami sebe tješili mitovima i legendama o novoj domovini, najljepšoj na cijelome svijetu, to su od ognjišta do ognjišta bujale i zavodljive glasine o onoj obećanoj zemlji, nekoj još daljoj i još ljepšoj, a svakako mirnijoj. Sve otada, Hrvati su vazda imali spreman onaj kovčeg s najnužnijim stvarima. I kako je koja vojska prošla preko njihove parcele, tako su Hrvati bježali. Pred Mađarima, pred Mlečanima, pred Francuzima, pred Turcima. Naročito pred Turcima.

Bježeći pred Turcima iz Like i Bosne, jedno se hrvatsko pleme naselilo u Austriji: tako su nastali Gradišćanski Hrvati. Drugo je pleme došlo do Vojvodine i mađarskih zemalja: tako su nastali Šokci i Bunjevci. Treće pleme preplivalo je Jadran i naselilo se u Italiji: tako su nastali Moliški Hrvati. Četvrto se nije zaustavilo prije Rumunjske: tako su nastali Karaševski Hrvati.

Kad nije bilo rata i tuđinske vojske, bilo je bolesti ili gladi, kad nije bježao od metka i junačke smrti, dupetom pred petom i glavom pred slavom, bježao je Hrvat trbuhom za kruhom. Uvijek je u onoj mitskoj obećanoj zemlji bilo nečega čega u Hrvata nije bilo. I tako hiljadu godina, sve dok se industrijskom revolucijom svijet nije rastvorio, pa ni ono more što im se ispriječilo u lutanjima nije više Hrvatima bilo nesavladivom preprekom. Konačno, dvadeseto će im stoljeće nadoći ravno i široko poput oceana. I to prilično doslovno.

Bježeći od siromaštva i peronospore, na prijelazu devetnaestog u dvadeseti vijek samo u Obećane Američke Države otići će tri stotine i pedeset hiljada Hrvata, naguranih u potpalublja i kotlovnice velikih prekooceanskih vapora. Desetine hiljada njih obećanu je zemlju tražilo po Južnoj Americi, a lijep broj njih završio je i u Južnoj Africi.

Onda je došao Prvi svjetski rat, nakon kojega su se preživjeli Hrvati u drugom valu pridružili očevima i stričevima u dalekim tuđinama. Tih godina iz domovine se bezglavo razbježalo još najmanje stotinu i pedeset hiljada Hrvata.

Onda je došao Drugi svjetski rat, trauma iz koje neki Hrvati do danas živo pamte izbjeglički blues egipatskog El Shatta, a drugi tvrdu i nepopustljivu protuimigrantsku politiku zapadnih saveznika na slovensko-austrijskim graničnim prijelazima. Pa ipak je, prema nekim procjenama, još barem dvjesto hiljada Hrvata nakon Drugog svjetskog rata zaoralo Atlantik i zauvijek napustilo domovinu.

Onda je Josip Broz šezdesetih otvorio granice i Hrvatima podijelio pasoše, pa su nove stotine hiljada Hrvata nagrnule preko graničnih rampi prema obećanoj zemlji: u to se vrijeme, recimo, zvala Njemačka.

Onda je došao Domovinski rat, i opet su se stotine hiljada Hrvata našle u izbjegličkim kampovima od Italije do Norveške.

Onda je došla Republika Hrvatska, i ono malo Hrvata što ju je uopće dočekalo konačno je, prvi put u povijesti, moglo na put s putovnicama svoje nezavisne, slobodne i suverene države. Najnovija obećana zemlja zvala se Irska.

A onda su Ujedinjeni Narodi pripremili u Marakešu nekakvu konferenciju o migracijama.

I Hrvati popizdili.

Hiljadu i pol godina lutali su Hrvati po svijetu, nema danas jedne od dvjesto država svijeta u kojoj ne postoji kakva hrvatska katolička misija ili zavičajni klub sa šahovnicom, Stepinčevim portretom i nogometnim klubom Croatia, milijun i pol njih u pet se velikih migrantskih valova iselilo samo u posljednjih stotinu i kusur godina, ukupno četiri milijuna Hrvata, više dakle nego u rođenoj Hrvatskoj, živi posijano po bijelom svijetu, da bi onda potpuno izgubili živce kad je isti taj svijet pun raseljenih Hrvata - suočen s izvjesnom novom seobom naroda i promjenom cjelokupne statične paradigme čovječanstva - odlučio urediti migrantske rute, pa i ostalim nesretnicima omogućiti malo sigurnosti u očajničkim lutanjima dupetom za petom i trbuhom za kruhom.

Ustravili se, eto, Hrvati pred mogućnošću da bi nakon njih još netko mogao krenuti tražiti sreću po dekadentnom rimskom carstvu, uspaničila se ona šačica bijedne kukavelji, što je uopće ostala u Hrvatskoj, da bi i drugi neki zlosretnici ogrnuti kožusima od ovčjeg krzna - poneseni zavodljivim glasinama o obećanoj zemlji – mogli stići do samog kraja Zemljine ploče, pa se iznebuha pojaviti na onom Ivekovićevom pejzažu.

Ili se kukavelj možda usrala da nakon Marakeškog sporazuma o migracijama u Lijepoj Njihovoj neće ostati više nijednog Hrvata?

POVEZANE VESTI

Komentari (2)

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

ana

Uvek tačno, i bolno

vl

Poučno i humano.

* Sva polja su obavezna

NAJČITANIJE

ČITAOCI REPORTERI

ČITAOCI REPORTERI

Vaša poruka je uspešno poslata.

Hvala.

GOTOVO

Ubacite video ili fotografiju.

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa.
Ne sme biti više od 25 MB.

Pročitajte još

loader