Deset krvavih sekundi

Deset krvavih sekundi

Deset krvavih sekundi Izvor: Draško Momirski

U svjetskoj historiografiji općenito se smatra kako je država najkraćeg vijeka u cjelokupnoj političkoj povijesti čovječanstva bila Karpato-Ukrajina, autonomna oblast unutar Čehoslovačke, koja je državnu nezavisnost svečano proglasila na martovske ide 1939. ujutro u srijedu 15. ožujka, i potrajala bogami sve do predvečernjih sati.

Otac karpato-ukrajinske domovine, osebujni ukrajinski grkokatolički svećenik Avgustin Ivanovič Vološin, dospio je za to vrijeme u zakarpatskom gradiću Khustu svečano proglasiti nezavisnu Republiku Karpato-Ukrajinu, donijeti Ustav, grb, zastavu i himnu, te obaviti dva telefonska razgovora. Nakon što su ga odjebali i rumunjski kralj Karlo II i njemački kancelar Adolf Hitler – Fuhrer je imao preča posla, jer je par sati ranije već navalio na Čehoslovačku – predsjednik je Vološin, ne stigavši ni presvući svečani frak, iste večeri pobjegao u Prag, a slavnu Karpato-Ukrajinu zauzela je Horthyjeva Mađarska. U svemu, cijela veličanstvena povijest Republike Karpato-Ukrajine trajala je jedva nekih osam sati, koliko jedan radni dan čistačice u predsjedničkoj palači, pa ipak je Avgustin Vološin šezdeset pet godina od ukrajinskog predsjednika Kučme zavrijedio orden Heroja Ukrajine.

Valja, međutim, u ove obljetničarske dane - o stotoj godini završetka Prvog svjetskog rata i formiranja cijelog niza novih europskih država na razvalinama ruskog, austrijskougarskog i otomanskog imperija - ispraviti historijsku nepravdu, pa rehabilitirati sjećanje na drugu jednu državu, koja se nezasluženo zaboravlja svaki put kad se o raznim prigodama evociraju najkraće državne nezavisnosti u povijesti - državu koja je trajala čak i kraće od slavne Karpato-Ukrajine, zapravo mnogo kraće.

Da, gospodo, Hrvatska.

Ne mislim pri tom na Nezavisnu Državu Hrvatsku, onu smiješnu Pavelićevu tvorevinu što je nastala par godina poslije Vološinove i potrajala cijela četiri ljeta, pa iz kuta karpatoukrajinskih romantičara izgleda tisućljetna poput kineskog carstva. Općenito, naime – onako dakle kako se Karpato-Ukrajina smatra najkraćom u povijesti – službena historiografija smatra i kako su u dvadesetom vijeku postojale samo dvije nezavisne hrvatske države, onovremena NDH i ovovremena Republika Hrvatska, ležerno preskačući treću, davno zaboravljenu i od povjesničara i od samih Hrvata.

Valja stoga u ove obljetničarske dane podsjetiti na potpuno zaboravljenu trojednu Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, treću hrvatsku državu u dvadesetom vijeku, a zapravo prvu, ustanovljenu prije točno stotinu godina, u jesen 1918.: državu za koju ni vi, eto, nikada čuli niste, a koja je do dana današnjeg ostala uvjerljivo najkraćega vijeka u cjelokupnoj političkoj povijesti čovječanstva, potrajavši cijelih – deset sekundi.

Valja, konačno, na nezavisnu, samostalnu i suverenu Državu Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju podsjetiti i zato što je, iako prekrivena historijskom anonimnošću, njena bogata i burna desetosekundna povijest jako dobro dokumentirana u arhivima hrvatskoga Sabora, detaljno opisana u zapisniku sjednice održane toga ponedjeljka, 29. listopada 1918. godine.

Već od osam sati ujutro, bilježe ondašnje kronike, okupljali su se na Sveučilišnom trgu studenti i srednjoškolci, krenuvši u devet sati u euforičnom raspoloženju prema Markovu trgu. Koloni su se Fankopanskom i Ilicom pridružilo golemo mnoštvo građana Zagreba, oduševljenoj masi pridružila se i jedna četa srpskih vojnika, i uskoro je Markov trg bio pretijesan da primi sve koji su htjeli prisustvovati povijesti. Ako je ikad u cijeloj povijesti Hrvatsku krasilo ono, kako se to sad po novome kaže, zajedništvo, onda je to bilo toga jutra u ponedjeljak 29. listopada 1918. na Markovu trgu, na kojemu narod – bilježe dalje kroničari – frenetično pjeva hrvatsku „Lijepu našu“, srpsku „Bože pravde“ i francusku „Marseljezu“.

Svečana sjednica Sabora započela je točno u deset sati i trideset minuta. Predsjedavao je dr. Bogdan Medaković, a zapisničar je bio dr. Marko Novosel. Nakon kićene uvodne riječi dr. Medakovića, često prekidane aplauzima i pokličima zastupnika – „Živio predsjednik Wilson!“, „Živila narodna vojska!“, „Živili Dalmatinci!“, „Živili Slovenci!“ „Živila Srbija!“ – riječ je dobio saborski bilježnik dr. Novosel, koji je stao čitati „Prešni predlog zastupnika Svetozara Pribićevića i drugova iz Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba“. Atmosfera u sabornici bila je kao na nogometnom stadionu pred odlučujući penal.

„Točka jedan“, započeo je čitati dr. Novosel. „Predlaže se visokom saboru da zaključi: Hrvatski državni sabor na temelju potpunoga prava narodnog samoodređenja, koje je danas već priznato od svih zaraćenih vlasti, stvara ovaj zaključak - svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane, razrešavaju se.“

„Tako je!“, uzviknuo je jedan zastupnik, „tako je!“, odgovorila je dvorana, nakon čega su svi zastupnici do posljednjega dugotrajnim pljeskom pozdravili povijesnu odluku o razdruživanju s Austro-Ugarskom.

„Točka dva… molim vas!“, nadglasavao se dr. Novosel sa žamorom u dvorani, pa nastavio svečanim glasom. „Točka dva: Dalmacija, Hrvatska i Slavonija zajedno s Rijekom proglašuje se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji…“
Na te riječi, bilježe ljetopisi – eno ih u saborskom arhivu, i sabrani u zborniku Ferde Šišića iz 1920., u izdanju Matice Hrvatske i tisku zagrebačke Nadbiskupske tiskare, iz kojega prepisujem - ustala je cijela sabornica, a gospođe na galerijama stale su pjevati i bacati na zastupnike konfete i cvijeće. Onaj zastupnik ponovo je uzviknuo „Tako je!“, drugi je visoko zamahnuo hrvatskom trobojkom, a treći iz svega glasa uzviknuo „Živila Hrvatska!“, nakon čega je cijela dvorana uzvratila zaglušujućim „Živila!“. Toga dana, tog historijskog ponedjeljka 29. listopada 1918., u jedanaest sati i dvadeset pet minuta prije podne, hrvatski je Sabor donio historijsku odluku kako se, eto - niste ni vi to do danas znali – „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija zajedno s Rijekom proglašuje posve nezavisnom državom“.

„…te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba, pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda!“, dovršio je nakon desetak sekundi dr. Novosel, nakon čega je u dvorana eksplodirala od oduševljenja, dugo još odzvanjajući refrenima „Tako je!“ i „Živila!“.

I to je bilo to.

Bilo je jedanaest sati, dvadeset pet minuta i deset sekundi, u ponedjeljak 29. listopada 1918. godine. Točno deset sekundi, koliko je u prošlo između „proglašuje se nezavisnom državom…“ i „…pristupa u zajedničku suverenu državu“, deset sekundi ispunjenih frenetičnim aplauzom, suzama radosnicama, pjesmom, cvijećem sa galerije, mahanjem zastavama i euforičnim skandiranjem „Živila Hrvatska!“ - toliko je, eto, trajala danas posve zaboravljena prva hrvatska nezavisna država iz 1918.

U tih veličanstvenih deset sekundi vjekovna se Hrvatska stigla prvi put u svojoj povijesti ujediniti s Dalmacijom i Slavonijom u jednu cjelovitu i suverenu državu, potom jednoglasno proglasiti nezavisnost, oduševljeno je proslaviti, i novoustanovljenu državu na koncu još jednoglasnije priključiti još novoustanovljenijoj, zajedničkoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Cijela burna i herojska povijest prve moderne hrvatske države stala je u tih deset sekundi. Dok je onaj zastupnik pijan od sreće uzviknuo „Živila Hrvatska!“, a cijela saborska dvorana uzvratila „Živila!“, već Hrvatske više nije bilo. Brže su Hrvati otrčali od Beča do Beograda nego Usain Bolt s kraja na kraj Olympiastadiona u Berlinu.

Ako je kojega hrvatskog narodnog zastupnika na početku čitanja prijedloga Narodnog vijeća SHS potjeralo u saborski toalet, taj je bogami pišao kroz tri države: prije nego je stigao zakopčati hlače, već je Hrvatska istupila iz Austro-Ugarske, ustanovila nezavisnu državu i na koncu aklamacijom pristupila Državi SHS. Prema nezavisnoj hrvatskoj državi iz 1918., ona će smiješna osmosatna Republika Karpato-Ukrajina iz 1939. izgledati kao tisućljetno kinesko carstvo.

Nije, međutim, priča o davno zaboravljenoj, prvoj modernoj hrvatskoj državi tek prigodno prisjećanje o njenoj stotoj godišnjici, niti je to prisjećanje tek ispravljanje povijesne nepravde: neobično je, naime, ta priča poučna za suvremenu, treću Hrvatsku, kojoj slavna povijest svejednako prolazi u frenetičnom aplauzu, suzama radosnicama, pjesmi, konfetama, cvijeću, zastavama i euforičnom skandiranju. Hrvati danas, ukratko, ponavljaju sve potpuno isto kao i u onih deset sekundi svoje prve, jednako ceremonijalne i bećarsko-svečarske države, samo što im je ova potrajala nešto duže, pa evo već punih dvadeset i osam godina ništa drugo ne rade doli sveudilj oduševljeno plješću, bacaju cvijeće, pjevaju domoljubne pjesme i mašu trobojkama, ekstatično vičući „Tako je!“ i „Živila Hrvatska!“.

I jedina se razlika između prve i treće hrvatske države ispostavlja u tome da su prije stotinu godina narodni vođe vrlo brzo shvatili da od zastavom mahanja, parolom skandiranja i Hrvatskom življenja nema mnogo vajde, i da se od aplauza, konfeta i domoljubnih pjesama nitko kruha nije najeo.

Pa već nakon deset sekundi shvatili da s takvom nazdravičarskom Hrvatskom nešto hitno treba napraviti.

POVEZANE VESTI

Komentari (5)

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Onako u prolazu

Bravo!

DAVRON

Blago tebi.

vl

Sve je ošlo u Piksu Marmelade. Nazdravlje i laku noć!

* Sva polja su obavezna

NAJČITANIJE

POPULARNO NA DRUŠTVENIM MREŽAMA

ČITAOCI REPORTERI

ČITAOCI REPORTERI

Vaša poruka je uspešno poslata.

Hvala.

GOTOVO

Ubacite video ili fotografiju.

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa.
Ne sme biti više od 25 MB.

Pročitajte još

loader